Svakih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj svjedočimo novim velebnim planovima za spas blokiranih i ovršenih građana čiji broj raste iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I svaki put se ispostavi da je ono što je trebalo biti plan zapravo marketinški potez u svrhu dizanja političkog rejtinga. I svaki put kroničari te društvene tragedije moraju pisati nove tekstove kako bi razgolitili sav jad njihovih poteza. Ovršenici su u tim planovima najmanje bitni. Treća je ili četvrta ovo vlada koja problem ovrha ne želi riješiti na sustavan i logičan način, nego izmišlja neka parcijalna, lažna rješenja kako bi nakratko bacila prašinu u oči cijelom društvu, a onda nastavila po starom. Istovremeno, takozvani ozbiljni mediji ovu temu prate površno, reda radi, ali u pravilu svim silama pokušavaju izbjeći adresiranje pravih problema s ovršnim sustavom. Uglavnom pronađu nekog osiromašenog, utučenog čovjeka koji objašnjava kako mu je dug od sto narastao na hiljadu kuna i kako taj dug ne može više vratiti, dok se izbjegava reći da je takav rast duga zapravo najgora razbojnička krađa, a ne normalna posljedica neizvršavanja financijskih obveza.

U međuvremenu se ovršni sustav pretvorio u pravo čudovište, pravi generator beznađa i siromaštva i jedan od glavnih uzroka bezobzirnog iseljavanja koje problemu nelikvidnosti dodaje novu, katastrofičnu dimenziju. Sustav je to koji generira preko 50 milijardi kuna duga i čija struktura ukazuje na njegovu pravu svrhu, a ta svrha je pljačka hrvatskih građana i to onih koji imaju najmanje. Preko 320.000 računa je blokirano, među njima ogroman broj malih poljoprivrednika i penzionera, a dug i dalje raste i nema nikakvih naznaka da bi se nešto moglo promijeniti. Ogroman udjel u ukupnom iznosu od 50 milijardi kuna duga čine troškovi postupka i zatezne kamate, što upućuje na činjenicu da je sustav loš i kreiran za legalnu pljačku. Mnogim dionicima tog procesa više odgovora da dužnik ne vrati dug nego da ga vrati na vrijeme, jer je zarada kroz ovršni postupak višestruka.

Plenkovićeva vlada je od prvog dana pokazala da je problemi ovršenika ne zanimaju previše, a u skladu s takvim stavom je i prijedlog novih mjera za pomoć blokiranima. Otpisi do 10.000 kuna potraživanja državnih institucija i tvrtki, molbe privatnim poduzećima da se i ona uključe u otpis dugova i slična rješenja pokazuju da je i ovaj plan smišljen da se problem prolongira za neka buduća vremena. O kvaliteti njihovog plana svjedoči i mogućnost da bi mjere koje su predložili mogle pasti na Ustavnom sudu kao neustavne.

Za one koji nisu upućeni u problematiku ovršnog sustava važno je naglasiti da najveći problem s ovrhama nije glavnica duga nego enormni i neopravdani popratni troškovi koji se ovršenicima nakaleme tijekom ovršnog procesa. Dok dužnici u normalnim sustavima u slučaju ovrhe plaćaju glavnicu uvećanu za zateznu kamatu i razuman trošak provedbe ovrhe, hrvatski dužnici prolaze pravu golgotu. Osim glavnice i zateznih kamata, na ovršnom putu moraju platiti i mnogobrojne odvjetničke troškove, nekoliko naknada javnog bilježnika i, naravno, Finu. Na kraju priče dug od nekoliko stotina kuna postaje dug od hiljadu i više kuna. Naravno da takvi dugovi vrlo brzo postaju nenaplativi, a zatezne kamate odrađuju ostatak posla i vrlo brzo dolazimo do enormnih 50 milijardi kuna duga.

Svakome je jasno da su odvjetnici (ne svi nego oni umreženi), javni bilježnici i Fina zapravo paraziti u ovršnom procesu i da se bogate na sirotinji koja nema dovoljno novca ni za platiti osnovicu duga. Njihovo sudjelovanje u tom procesu je potpuno suvišno i po svojoj naravi parazitsko i štetočinsko. Od njega nemaju nikakve koristi vjerovnici, a dužnici imaju nesrazmjernu štetu. U Hrvatskoj već dulje vrijeme postoji struja stručnjaka koja poziva da se ovršni sustav informatizira i maksimalno pojednostavi, čime bi potreba za silnom administracijom nestala, a troškovi se višestruko smanjili. Najbolji primjer za to je susjedna Slovenija koja je od našeg modela pobjegla glavom bez obzira i primijenila model koji je učinkovit, brz, transparentan i jeftin. No tu uskaču ministri pravosuđa i mediji u rukama najvećih odvjetničkih društava-ovršitelja i svojom propagandom čine sve kako bi biznis koji vrijedi stotine milijuna kuna ostao netaknut.

I tako se krug zatvara. Dok ne riješimo odnos politike i lobija, nećemo riješiti ni loš ovršni sustav. Umrežene strukture vladaju umjesto pravne države, lobiji pišu zakone, a državne službe ih samo provode. Ovršna pljačka nije rezultat pukog slučaja nego hrvatske države, građani nisu siromašni unatoč institucijama nego upravo zbog institucija. Institucija koje ne rade za građane nego za partnere, jarane, kumove, prijatelje, tetke, stričeve i rodbinu do osmog koljena. Institucija koje rade za sve osim za građane zbog kojih postoje.