U poseti meštanima Busija: Lozu im primila sremska ravnica

Piše: P-portal.net

Radost je prevagnula nad tugom u srcima ovog naroda. Prognanog i napaćenog, koji se ni posle više od dve decenije ne oslobađa puta koji je za njim goreo. I koji …

Radost je prevagnula nad tugom u srcima ovog naroda. Prognanog i napaćenog, koji se ni posle više od dve decenije ne oslobađa puta koji je za njim goreo. I koji im je usekao slike biblijskog stradanja, početkom avgusta 1995. godine. Neko se, eto, setio ovih ljudi koji su na ledini, na ovoj sremskoj ravnici, u temelje svojih novih domova uzidali kamičak zavičajne zemlje predaka. Skućili se, preneli otuda koren vinove loze, smokvu i smilje… Preneli svoje ikone, slavu, običaje i nadu da je budućnost, tu, gde se deca rađaju i gde stasavaju. Sa takvom nadom, rane prošlosti manje bole. I mi ćemo sa takvom nadom, ovde, obeležiti 21-godišnjicu pogroma. Dočekaćemo, s ljubavlju, sve koji 4. avgusta dođu. Da i druge podsete na dan strašnog srpskog stradanja koji, srećan sam, nije upisan u memoriju nijednog naroda ovovremene Evrope.

Ovim rečima dočekao nas je u Busijama protojerej-stavrofor Milorad Niškić, ispred crkve posvećene Ćirilu i Metodiju, koju je, uz blagoslov vladike sremskog Vasilija i “čitave naše crkve”, podigao s narodom, upisanim u darovima trajanja, kao što se upisuju svi narodi nevoljom istrgnuti, a nikad otrgnuti iz zavičajnih korena.

– Ovo vam je, deco, lekcija kako se u patnji izdiže iznad svakog zla. Ovo je mera ljudskog dostojanstva, nemerljiva sa svakom drugom – kaže prota Niškić.

Busije u sremskoj ravnici, nadomak gradskog, beogradskog Zemuna, kome pripadaju, prema administrativnoj raspodeli nadležnosti. Administrativno gledano: nisu ni mesna zajednica, već puki podnaslov ove odrednice, Ugrinovaca.

Ovo je najveće izbegličko naselje u Srbiji. Više od 1.500 izbegličkih domova ovde su podigli krajiški domaćini sa neprebolnim uspomenama progona. U ovim domovima diše više od 5.000 duša. Pod novim nebom raste više od 500 dece. I svako od njih zna – odakle su mu preci.

– Ako ne znaš odakle si, nećeš ni znati ko si – kažu u Busijama.

Piljak u opanku
Proterani krajiški Srbi, mada bi imali mnogo štošta da prigovore vlastima, ovoga puta saglasni su da potisnu svaku ljutnju kako bi obeležavanje 21-godišnjice progona pod “Olujom” proteklo “pod konac”. Kažu nam: “Razumemo Srbiju, razumemo vlast, ali i oni moraju da razumeju nas. Mi ne bismo želeli da i dalje budemo, što bi narod kazao, piljak u opanku, to znači: onaj koji žulja.”

Ovo naselje, u koje su zavičajnu lozu preselili prognanici iz srpskih krajiških opština, 4. avgusta biće stecište uspomena na zavičaj, vreme stradanja, a, moguće je, i nove nade u koju veruju ovdašnji domaćini. Ovde će, ispred crkve, biti sastajalište sudbinskih priča, stradanja i nezaborava. Ali i fokus, kako je najavljeno, najodgovornijih ljudi u Srbiji i Republici Srpskoj, od kojih se očekuje da Busije ne budu “busije”, kako ih je narod u pesmama opevao. Već mesto dostojno poštovanja, ljudskih rana i sećanja.

– Svi smo okrenuti tom danu – govori protojerej Milorad Niškić, sveštenik koji je u biografiju, tokom služenja u Eparhiji sremskoj, podigao i pridigao osam crkava i četiri parohijska doma. Sa jedne od crkava, između Busija i Batajnice, slikamo Busije. Hvatamo u objektiv krovove krajiških Srba čiju je staru lozu primila blagorodna sremska ravnica, koja puca ispred nas.

Ovde su se skućili Srbi iz zapadne i istočne Slavonije, Kninske Krajine, s Banije, Korduna… iz moje Dalmacije… nema odakle nas sve nema. Pridružili su nam se, kasnije, prognanici iz BiH. Potom, sa Kosova i Metohije… Ovo je, zaista, najveće srpsko izbegličko naselje. Spaja nas, ovde, ista sudbina, prognanička. Nema tenzija, ni zaziranja – govori, a u rukama mu dalmatinska kapa, vezena, ukrašena kristalima…

Ovo je dragoceno i lepo, kaže, ali je najlepša pametna glava.

– Spajamo sve što je lepo i sve što je najbolje – kaže.

– Sve drugo, a o tome bi romani mogli da nastanu, potiskujemo ovih dana, u našim dušama. Deci i unučadima govorimo: “Ovo je sada vaše nebo, pod njim trčite, ali ne zaboravite ko ste i odakle ste”.

Široke ulice u Busijama. Ispred kuća cvetaju oleandri – cveće zavičaja. Miriše i smilje, bilje zavičaja. Gotovo da nema kuće gde se nije primila zavičajna loza, vinova, blagorodna na ovoj sremskoj ravnici, nadomak prestonice.
Imali bi ovdašnji domaćini mnogo toga da prigovore, ali potiskuju svaku gorku reč: o tome što nemaju ni školu, ni vrtić, ni kanalizaciju, ali i to što im nije dopušteno da svoje ulice imenuju zavičajnim imenima. Ko to da ospori ugostiteljima, pa su svoje kafane naslovili na primer kafana “Banija”.

– Nije ovo vreme, deco, da gorčinu izlivamo – govori prota Niškić, kao kakav ovovremeni guru pozitivnih vibracija.

– Ovo je vreme da vam pokažemo da smo ipak u nečemu uspeli, a ima li većeg uspeha nego u temelju: evo, udarili smo temelje za školu koje ovde nema. I za predškolsku ustanovu, koje nema, a za kojom vape naša deca i njihovi roditelji. Uspeli smo u tome da imamo i ambulantu, uz razumevanje nadležnih institucija zdravlja: ona je u parohijskom domu, parohijski dom joj je darovao prostorije… Dajte, deco, da sa najlepšim porukama idemo u susret velikom danu i značajnim gostima. Dajte da verujemo da će posle toga dana Busije izgledati drugačije.

Busije

Telo ovde, a duša tamo

Mi se nikada nećemo odreći zavičaja. Telo je ovde, duša je tamo – govori Jovo Vučenović.

– Tako učim decu, tako oni uče svoju decu, kao što ih uče i ovi, prognani iz Bosne i Hercegovine i sa Kosova i Metohije. Jer, mi nismo otuda otišli. Mi smo proterani. Znate li vi kolika je to razlika.

 

Izvor: Večernje novosti, autor: Milena Marković

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: