Totalna rasprodaja

Piše: Dušan Cvetanović

Prošlo je više od 20 godina otkako su Srbi napustili svoja polja i oranice, svoja imanja na Baniji, Kordunu, u Lici, sjevernoj Dalmaciji, a dijelom i u Slavoniji. Otada su …

Prošlo je više od 20 godina otkako su Srbi napustili svoja polja i oranice, svoja imanja na Baniji, Kordunu, u Lici, sjevernoj Dalmaciji, a dijelom i u Slavoniji. Otada su se ti pitomi krajevi drastično izmijenili. Tim područjima zavladali su korov i trnje, njime su zagospodarile divlje životinje. Također, kriminalna pretvorba i privatizacija i loše upravljanje državom opustošili su i druga polja diljem Hrvatske, učinivši poljoprivrednu proizvodnju neisplativom do te mjere da je većina seljaka napustila obradu zemlje i posvetila se drugim načinima preživljavanja.

Ljudi su otišli, ali je zemlja ostala – tisuće hektara pašnjaka, oranica, voćnjaka i šuma, raspoređenih u zemljišnoknjižnim ulošcima desetaka općinskih sudova i ispostava. Osim napuštenih kuća i cijelih naselja, zemlja i njeni knjižni vlasnici ostali su jedni od rijetkih spomenika ljudima koji su tu nekad živjeli i generacijama obrađivali zemlju.

Sad kad je jasno da je povratak Srba u njihova rodna mjesta i zavičaj završena stvar, započinje neizbježan proces u kojem se nasljednici izbjeglih i raseljenih rješavaju vlasništva nad zemljom svojih predaka, jer više s njom nemaju gotovo nikakvu poveznicu. Današnji vlasnici iz Hrvatske su otišli vrlo mladi i po svemu sudeći nikad se više neće vratiti. Oni prodaju ili su spremni prodati cjelokupno nasljedstvo za mizerne iznose, kako bi se riješili obaveza koje idu uz vlasnička prava i mogućih davanja državi.

Diljem ratom opustošenih područja vrši se otvorena rasprodaja svega što može postići bilo kakvu cijenu, a mnogi u tome vide mogućnost da za jeftine pare kupe kvalitetnu zemlju i imanja. Rasprodaju se čitava imanja ili pojedine zemljišne čestice, rastavljaju se stogodišnje tradicijske kuće i prenose na druga područja.

Taj proces dobiva sve više maha sa svakom novom uredbom i direktivom Europske komisije, koja ide u smjeru poticanja okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta. Hrvatska je zemlja u kojoj mali poljoprivredni proizvođači čine gotovo 90 posto aktera u poljoprivredi i koriste oko osamdeset posto poljoprivrednih površina, te na koje otpada sedamdeset posto ukupne poljoprivredne proizvodnje u zemlji. To predstavlja svojevrsni atavizam, jer gotovo čitava Europska unija počiva na masovnoj proizvodnji poljoprivrednih konglomerata.

Iako je proces promjene vlasništva nad zemljom na područjima koja su bila ratom zahvaćena dosad tekao sporo, što ponajviše možemo zahvaliti nesređenim zemljišnim knjigama i ogromnom broju knjižnih vlasnika, ni to više ne može zaustaviti investitore, sve više i strane, da dođu do zemljišta u vlasništvu izbjeglih i raseljenih Srba. Već danas postoje primjeri gdje su pojedinci postali vlasnici čitavih sela ili zaselaka, zajedno s cjelokupnim zemljištem i šumskim predjelima u njihovoj okolici. Time se čitave nekadašnje zajednice brišu iz zemljišnih knjiga kao jedinih preostalih svjedoka nekadašnjeg života na tim područjima i time se formalnopravno i konačno stavlja pečat na mogućnost povratka. Postotak onih koji prodaju čitava imanja, a ne samo pojedinačne zemljišne čestice, izrazito je visok, jer ih prodaju nasljednici nekadašnjih vlasnika, koji na toj zemlji i od te zemlje nikad nisu živjeli, pa ona za njih nema ni ekonomsku ni sentimentalnu vrijednost, koja je nekad bila brana totalnoj rasprodaji. Ono što ne prodaju nasljednici razbacani diljem svijeta, sve više uzima država u programima socijalne pomoći. Naime, korisnik socijalne pomoći često prepisuje vlasništvo nad zemljištem na državu kao davatelja socijalne pomoći, čiji je iznos upravo onoliki da se od njega ne može umrijeti, ali ni živjeti kao čovjek.

Liberalizacijom tržišta poljoprivrednog zemljišta, sređivanjem zemljišnih knjiga i neumitnim protekom vremena količina zemlje koja prelazi u ruke malog broja vlasnika sve je veća i taj proces je nezaustavljiv iz jednostavnog razloga što ne postoji nitko tko bi ga htio ili mogao zaustaviti. EU i državi je u interesu da poljoprivredni posjedi što više okrupnjaju. Nasljednicima je u interesu da prodaju zemlju koju ne žele i koju doživljavaju kao teret, a smislene politike da se taj proces zaustavi ionako nema.

Po svemu sudeći, Hrvatskoj slijedi identičan scenarij koji su prošle sve istočnoeuropske zemlje koje su pristupile Europskoj uniji, a on se očituje u vlasničkom transferu poljoprivrednog zemljišta iz ruku malih poljoprivrednih proizvođača u ruke poljoprivrednih divova. Bugarska je s četiri posto poljoprivrednih proizvođača koji kontroliraju 85 posto iskoristivog obradivog zemljišta izvrstan primjer ekstremnog otimanja zemlje malim poljoprivrednim proizvođačima unutar EU-a. Također, postoje slučajevi kad je u otimanje zemlje u državama članicama EU-a uključeno izravno političko nasilje. Primjerice, nizozemska bankarska korporacija Rabobank angažirana je u stjecanju više od 21.000 hektara poljoprivrednog zemljišta u Rumunjskoj. U najvećem broju slučajeva do transfera vlasništva došlo je bez formalnog pristanka vlasnika samog zemljišta.

Takva iskustva mogu poslužiti kao dobar pokazatelj na koji način će se pitanje neobrađenog poljoprivrednog zemljišta rješavati i u Hrvatskoj, a pogotovo kad govorimo o zemljištu koje je u formalnom vlasništvu raseljenih Srba, za čije probleme nitko ne pokazuje pretjeranu brigu. Slijedi nam sve brža i sveobuhvatnija rasprodaja, koja će trajno zapečatiti stanje utemeljeno devedesetih godina.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: