Gospodarskom razvoju trebala bi težiti svaka država, regija, županija, grad ili općina, želja za razvojem i kvalitetnijim životom uostalom potječe od svakog pojedinca, od svake obitelji, i kao takva, prožeta je kroz sve sfere ljudskog djelovanja.

Gospodarski razvoj, rast prozvodnje i društvenog standarda vječna je enigma i hrvatskih političara, savjetnika i tzv. stručnjaka koji su prodefilirali kroz fotelje stotina hrvatskih općina, gradova i županija. Nažalost, političari su se u toj disciplini pokazali izuzetno neuspješnima pa da nije nekolicine “lokalnih šerifa”, kako im protivnici tepaju, priča o političkoj nesposobnosti da stvori dodatnu vrijednost bila bi pravilo bez ijednog izuzetka. 

Iz našeg kuta gledišta, posebno su zanimljiva povratnička područja u kojima redom vlada dugogodišnja apatija i propadanje svake vrste. Osim nekolicine općina koje se istinski trude stvoriti kakve takve okvire za razvoj, većina ih opstaje pukom inercijom, a proračunska sredstva troše se ponajviše na održavanje grobalja i sličnih neproizvodnih djelatnosti.

 STRATEGIJE RAZVOJA KAO SMOKVIN LIST NESPOSOBNIH LOKALNIH ADMINISTRACIJA

 Iako je situacija u zemlji kritična, to nije i ne može biti nikakvo opravadanje za mrtvilo koje vlada na povratničkim područjima koja ne iskorištavaju ni onaj minimum mogućnosti i šansi koja su im ostala. Lokalne političke garniture kao da su operirane od bilo kakve inicijative, a stav  “ništa se ne može” sveprisutan je među onima koji parazitiraju na ionako mizernim lokalnim proračunima. Umjesto da na opustošenim područjima prepoznaju važnost poljoprivredne proizvodnje i služe proizvođačima kao oslonac, mnogi načelnici  izmišljaju toplu vodi i angažiraju skupe konzultantske kuće kako bi im izradile tzv. ” Strategije razvoja” . Umjesto edukacijom poljoprivrednih proizvođača i pružanja podrške u pronalsku tržišta, lokalna administracija bavi se “tehnikama i modalitetima upravljanja, ljudskim resursima, SWAT analizama…Čitajući općinske dokumente stječe se dojam da općine stvaraju podlogu za milijunske projekte i investicije, ali nažalost samo jedan pogled po zaraslim poljima i njivama otkriva punu istinu. Hrvatska i sve njezine razine vlasti zasigurno su rekorder po broju donesenih strategija, akcijskih planova i razvojnih programa koje redovito završavaju na dnu ladice, čekajući slijedeću reviziju i definiranje novih planova.

Takve strategije osim što su izvor enormne količine nebitnih podataka i neprevaziđenih gluposti, daju i sjajan uvid u način razmišljanja onih koji obnašaju vlast i utječu na kvalitetu života lokalnog stanovništva. Počevši od nacionalne, pa preko županijskih i općinskih, razvojne strategije samo su smokvin list anemičnih i nesposobnih uprava koje u želji da zadovolje formu, ogromna sredstva ulažu u izradu takvih dokumenata, a pravi životni problemi ostaju netaknuti. Čitajući pojedine razvojne planove od kojih neki dosižu i pomalo nevjerovatnih hiljadu stranica, možemo saznati sve statističe podatke od srednjeg ledenog doba do danas, a opet ne saznati niti najosnovnije stvari niti u njima pronaći išta korisno. Umjesto toga, na stotinama stranica se razglaba o nebitnim pitanjima, desetci grafikona prikazuju rast ili pad broja stanovnika od srednjeg vijeka naovamo, a skupo plaćeni konzultanti mudro zaključuju da bez povećanja proizvodnje i zaposlenosti, pasivne krajeve očekuje neminovno izumiranje.

Pogledamo li samo nerazvijena područja Banije i Korduna, Like i Dalmacije, jasno nam je da nikakve razvojne strategije ne mogu zamijeniti sposobne pojedince koji neumornim radom i poduzetničkim sposobnostima pomiču granice gospodarskog razvoja. U situaciji dok se diljem Europe otvaraju tržišta, a prodaja ekološke hrane dostiže rekorde, banijski ili kordunski seljak ne može prodati svoje proizvode nikome osim prekupcima koji u konačnici zarade i više od samoga poljoprivrednika. Sputan nerazvijenom infrastrukturom, slabim financijskim mogućnostima izlaska na vanjsko tržište i nerazumijevanjem onih koji bi mu prvi trebali uskočiti u pomoć, domaći proizvođač osuđen je na životarenje i prodaju na kućnom pragu. Istovremeno, u strategijima razvoja, općinski načelnici pišu o “potrebi umrežavanja proizvođača i izradi autentične ponude” ali sve to bez ijednog konkretnog poteza koji bi takve zamisli i realizirao. Male općine naseljene pretežno poljoprivrednim stanovništvom umjesto da sve snage bace na servisiranje poslovnih potreba poljoprivrednika koji stvaraju tražene proizvode,  troše resurse na skupe i bespotrebne strateške dokumente. Kolika je mudrost potrebna da bi se shvatilo da je ulaganje u edukaciju, izgradnju mini mljekara, postrojenja za preradu mesa i druge potrebne infrastrukture najbolji strateški put prema prosperitetu zajednice? Nažalost umjesto borbe za svako radno mjesto, političari većinu vremena troše uvjeravajući okolinu da je nemoguće poduzeti išta i da su prepreke prevelike, da država ne prati općinske projekte, a da su županije nezainteresirane za razvojne programe. Dok god ovakva opravdanja budu nit vodilja, a ljudi koji se skrivaju iza njih budu vodili glavnu riječ, nemoguće je optimistično gledati na budućnost povratničkih krajeva i njegovih stanovnika.. 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email