„Pjesnička percepcija neanalogna je političkoj, zemljopisnoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj, nazovimo to tako, tipičnijoj percepciji. Ozbiljni, pravi pjesnici sudjeluju u planetarnoj komunikaciji, u sugovorništvu koje podrazumijeva potrebu za razumijevanjem tuđih želja, stvarnosti i snova, za otkrivanjem svjetova koji su prešućeni ili zatajeni. Oni nadilaze geografiju, političke i ideološke međe“ govori za P-portal Ervin Jahić, organizator festivala „Stih u regiji“ održanog prošlog tjedna u Zagrebu.

Osmi po redu festival Stih u regiji održan je u organizaciji Hrvatskog društva pisaca, poezija je čitana u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića i u Velikom Taboru, a festival je ugostio mnoge zanimljive pjesnike i pjesnikinje iz cijele regije. Festival financiraju Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, a osim pjesnika iz regije, do sada su gostovali autori iz Rusije, Poljske, Mađarske i Bugarske.

Stih u regiji nastao je prije 10 godina s nakanom da u domaći kulturni prostor u prvi plan stavi pjesnika. Po svojoj agendi nedvojbeno je jedan od „najautorskijih“ književnih festivala na ovim prostorima. Pjesnici i pjesnikinje na njemu čitaju 10-ak, 20 minuta, sami biraju što će čitati i mogu posve autonomno recitirati, čitati ili pjevati svoje stihove.

Ervin Jahić iz Hrvatskog društva pisaca ističe raznolikost pjesničkih izričaja kao jednu od glavnih odlika festivala.

„U osam dosadašnjih izdanja SUR-a čuli smo i vidjeli različite stavove, iskustva i doživljaje poezije. Neki pjesnici su se i kreveljili, išli ‘na hipnozu’ i zavodljive efekte, dok je golema većina zapravo dokazala i pokazala da žive to što rade, da se daju do kraja, da vjeruju u vlastite riječi. Književnost i kultura su s našim festivalom, vjerujem, na dobitku jer nam posjetitelji uzvraćaju višesatnim slušanjima onih kojima je poezija iznad svega, koji nipošto ne misle da je njezina uloga u književnosti i kulturi bez značenja. Kolega Herceg i ja prije 10 godina imali smo podršku Hrvatskog društva pisaca da napravimo drukčiji festival. Skromno mislim da smo opravdali to povjerenje“ – govori Jahić.

Kako kaže, krenuli su od ideje da festival mora inzistirati na mijenjanju već okorjele formule koja je pjesnika dovela u posve rubnu poeziju. Objasnio je što pri tom misli.

Ervin Jahić

„Ima kod nas, a da ne govorim u bližem ili daljem susjedstvu, festivala koji pjesnicima uredno pokriju putne troškove, nahrane ih i napoje, daju im honorare ili dnevnice, ali kronično pate od gomilanja produkcije ispod koje ostaje banalna praznina. Pjesnik im se dobrohotno odazove zaputi se 300, 500 ili 800 kilometara i onda u 3 ili 5 dana trajanja festivala pročita jedva dvije pjesme. To je strašno. To nije higijenski. To je unižavanje njegove pozicije i u književnosti i u javnosti. Ili, postalo je već i standard da se na predstavljanjima knjiga pjesama kritičari razbaškare, da potanko i nadugo artikuliraju svoje ideje, a da se autor knjige, pjesnik koji bi trebao biti u fokusu pažnje, publici predstavi s dvije-tri pjesme. Skromno i s nelagodom, uglavnom. Zato naš festival inzistira na višesatnim, maratonskim čitanjima pa tko voli – neka izvoli. Otkad ga radimo, publika nam se nije osipala, 50-ak ljudi pobožno je slušalo poeziju u 20 sati i u ponoć. Da su plaćali kartu, ne bismo računali s takvom vjernošću.“

Kako ističe Jahić, SUR podržava samo jedan kriterij u odabiru pjesnika, a to je – kvaliteta stihova. Kako kaže, to može potvrditi i časopis Poezija koji se specijalistički bavi stihom i ističe se po kvalitetnim kritičarima, urednicima i prevoditeljima. Osim toga, dodaje, gotovo svaki broj je predstavio kraće ili duže izbore svjetskih poetskih scena što govori o uvidu u različite pjesničke situacije izvan našeg književno–kulturnog okvira.

Što se tiče vrste poezije koju festival afirmira, organizatori navode da nipošto i nikad nisu „sektašili“, niti ekskluzivistički promicali jedan model ili tek jednu pjesničku ideologiju. „Naravno da smo to mogli i da je to učestala i sve rasprostranjenija formula mnogih festivala, a i, budimo iskreni do kraja, logika kojom se od davnina vode književni kružoci. Poezija je u suvremenim uvjetima svijeta na sve moguće i nemoguće načine izgurana iz središnjih tokova književnosti i kulture, a njezina je društvena nevidljivost bezmalo kronična. Zbog toga je inzistiranje na poetičkim prijeporima i antagonizmima suštinski kontraproduktivno. Kada smo pokretali časopis, kada smo pokretali njegovu biblioteku i Stih u regiji, s uredničkim kolegijom sam dogovorio smjerove u kojima nam se je kretati: dati pjesništvu zasluženo mjesto, bez obzira na brojne i različite morfologije pjesničkog pisma, bez obzira na naše poetičke sklonosti ili inhibicije. Poezija kao jedini časopis za pjesničke prakse u ovom dijelu Europe nema pravo na carinjenje ili na ideološke straže. Ona je tu da registrira sve ili barem većinu pjesničkih tendencija, mašti, načina.“ – kaže Jahić.

Pjesnici su po njegovom mišljenju posebna sorta ljudi.

„Njihova percepcija neanalogna je političkoj, zemljopisnoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj, nazovimo to tako, tipičnijoj percepciji. Hoću reći, s festivalom ili bez festivala, ozbiljni, pravi pjesnici sudjeluju u planetarnoj komunikaciji, u sugovorništvu koje podrazumijeva potrebu za razumijevanjem tuđih želja, stvarnosti i snova, za otkrivanjem svjetova koji su prešućeni ili zatajeni. Oni nadilaze geografiju, političke i ideološke međe. Pravi pjesnik duhovni je vitez koji se ogleda u subraći po peru. Iza festivalskih kulisa zapravo se događaju najbolje i najdragocjenije stvari: stigao vam je čovjek u goste, čovjek kojega ste prethodno čitali, čovjek s kojim mnogošto dijelite, čovjek s kojim se gledate u oči. Koji vam je, uostalom već time što se stihovima odnosi prema svijetu, mio i blizak. Doduše, ima i u domaćoj i u inozemnoj festivalskoj praksi književnih mreža u kojima dominira udruženi rad, odnosno filozofija uzvrata u stilu ja tebi – ti meni. Oni su tek privatne zabave i gadljivo falsificiraju književne istine.“

Da pjesnici ne poznaju nacionalne, političke i geografske granice potvrđuje i pjesnikinja iz Beograda, sudionica ovogodišnjeg festivala Ivana Maksić, koja osim poezije piše prozne crtice, eseje i prevodi s engleskog jezika. Objasnila je kako pronalazi svoj put u današnje vrijeme sveprisutnosti tehnologije, pa tako i poezije na internetu:

„Nove tehnologije utječu prije svega na dinamiku čitanja i objavljivanja, ponekad i samog pisanja. Istovremeno daju utisak, a nekada i privid, lakoće, dostupnosti i sveprisutnosti. Za mene je ključna činjenica da putem interneta mogu čitati rukopise u nastajanju, izbore poezije, kritičke tekstove i eseje pisaca različitih generacija onda kada su tiskana izdanja iz različitih razloga nedostupna. Ne manje bitan je i prostor formiranja novih platformi za udruženo djelovanje kakvi su recimo portali Proletter, VoxFeminae ili Radnička komuna LINKS koja pruža uvid u aktualnu ex-Yu književnu produkciju, ali i šira društvena pitanja i fenomene. Također, za neke natječaje na koje sam svojevremeno slala svoju, tada neobjavljenu, poeziju saznala sam upravo preko interneta i društvenih mreža. S druge strane, u vrijeme opće hiperinflacije informacija, treba razmišljati i u onom drugom smjeru – o onom nevidljivom i neprisutnom koje nam u tom zasićenju izmiče. Uzbudljiva, dinamična, raznovrsna i živa. Uprkos činjenici da su knjige poezije prognane iz knjižara.“

Inspiraciju pronalazi, kaže, kao i većina pisaca iz života i literature. Kaže da ideju pjesničkog uzora treba shvatiti uvjetno, ali da ju u ovom trenutku inspirira poezija koju pišu ili su pisali Ana Seferović, Judita Šalgo, Maja Solar, Breht, Majakovski, Davičo i jugoslavenski nadrealisti. Smatra da poezije najviše ima u formi koja ne pretendira na to da bude poezija, kao što je, primjerice, esejistika, filozofija ili neko drugo polje.

Kaže da festival „Stih u regiji“ omogućuje otvaranje drugačije perspektive za mlade pjesnikinje i pjesnike koji se povezuju spontano:

„Sama festivalska manifestacija ponekad se pamti i po šaljivim komentarima i momentima. Festivalska druženja su lijepa i intenzivna. Ljudi se mogu povezati na jedan neposredniji način i posvetiti malo više pažnje poeziji autora s drugih prostora ili drugih jezika koju možda ranije nisu imali prilike čitati, a da se to ne svede na pasivnu recepciju. Ipak, voljela bih da živimo u vremenima koja ovakva okupljanja ne bi tretirala kao izgred i privilegiju, u sustavu koji bi omogućio nešto lagodniji i opušteniji odnos kada je u pitanju vrijeme koje provodimo zajedno. U svibnju ove godine bila sam na festivalu Polip u Prištini. Budući da u javnom diskursu u srpskim medijima i dalje prevladava ratno huškanje, širenje fabriciranih vijesti i propagande, bilo je zanimljivo vidjeti jedan ‘obrnuti’ i duhovit diskurs i biti dio dugogodišnjeg napora usmjerenog ka kreiranju jedne drugačije politike koja zagovara inzistiranje na sličnostima, zajedničkom naslijeđu, pomirenju i suradnji. Jedan detalj koji to ilustrira jest činjenica da se na otvaranju festivala dijelio Plazma keks – kao manifest, šaljivi komentar i pokušaj ‘probijanja’ aktualne takse na robu iz Srbije“ – zaključuje Ivana Maksić.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email