Učenje i upoznavanje materinjeg jezika i kulture za pripadnike nacionalnih manjina u Hrvatskoj temelj je očuvanja nacionalnog identiteta. Za srpsku zajednicu u Hrvatskoj obrazovanje po tzv. C modelu i nakon 20 godina opterećeno je brojnim problemima, kao što su zastarjeli udžbenici, nastavni planovi i programi. O tome mogu li se oni riješiti i gdje su njihovi korijeni razgovarali smo s pomoćnikom ministra za odgoj i obrazovanje Stašom Skenžićem.

Koliko ste zadovoljni provedbom zakonskih rješenja o obrazovanju nacionalnih manjina?
Nedavno Izvješće o provedbi Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i o utrošku sredstava koja se za potrebe nacionalnih manjina osiguravaju u državnom proračunu za 2014. godinu pokazuje zadovoljavajući napredak u ostvarivanju prava pripadnika nacionalnih manjina osiguranih Ustavnim zakonom, a istaknuto je kako su pozitivni pomaci postignuti upravo u području odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina. U provođenje Ustavnog zakona uloženi su značajni napori: unatoč nastavku trenda nepovoljne gospodarske i socijalne situacije, za provođenje Ustavnog zakona u 2014. utrošeno je znatno više financijskih sredstava u odnosu na prethodnu godinu. E sad, bili bismo neozbiljni kad bismo isključivo na temelju pozitivne nacionalne zakonodavne prakse i statističkih podataka donosili zaključke o kvaliteti obrazovanja nacionalnih manjina. Naime, potrebno je pozorno osluškivati što se događa u pojedinim jedinicama lokalne samouprave, regijama, školama… Možemo biti zadovoljni provedbom zakonskih rješenja, ali i kontinuirano ulagati napore u poboljšanje kvalitete i uvjeta.

Jačati toleranciju

Gdje su problemi?
Prije svega, nužno je intenzivirati komunikaciju i uložiti dodatne napore u jačanje i afirmaciju tolerancije, razumijevanje i uvažavanje programa obrazovanja o interkulturalnosti. Nadalje, treba sustavno riješiti pitanje nastavnih planova i programa kao i udžbenika, te osigurati jednake pretpostavke za obrazovanje svih učenika sukladno potrebama. Manjine trebaju imati podršku sustava za učenje o vlastitoj kulturi, jeziku i pismu.

Prije nekoliko mjeseci neke srpske organizacije, kao što su Srpski demokratski forum i Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, izašle su u javnost sa saopćenjima da je obrazovanje na srpskom jeziku opterećeno brojnim propustima i opstrukcijama.
U razdoblju smo tranzicije, obilježenom izražavanjem netolerancije, povredama ljudskih prava, religijskom netolerancijom i nasiljem prema onima koji se smatraju drugačijima, te rastućom ekonomskom razlikom na svim razinama. I stoga su velika očekivanja od obrazovnog sustava i pedagoga. Odgoj i obrazovanje se smatraju jednim od osnovnih sredstava izgradnje kulture mira i kulturne inteligencije. Za osiguravanje vrsnog obrazovanja dostupnog svima neophodna je kvalitetna komunikacija svih dionika koji sudjeluju u obrazovnom procesu. Stoga ovo Ministarstvo “politikom otvorenih vrata” želi poslati jasnu poruku kako sustavno podržava manjinske zajednice da se obrazuju na vlastitom jeziku i pismu. Pritom svatko od nas mora biti spreman preuzeti svoj dio odgovornosti. Propusta ima, a ponegdje, činjenica je, i opstrukcija. Međutim, samo suradničkim odnosom možemo otklanjati prepreke.

Iako je temeljem Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina iz 2000. godine u roku od šest mjeseci trebao biti urađen novi nastavni plan i program za C model, on ni danas nije gotov, već se provodi nastavni plan i program još iz vremena ministrice Ljilje Vokić?
Podsjećam kako je krajem 2012. Agencija za odgoj i obrazovanje postala nositelj izrade nastavnih planova i programa za potrebe nastave u osnovnim i srednjim školama na jeziku i pismu nacionalnih manjina, a zadužena je za metodologijsko ujednačavanje svih nastavnih planova i programa. Svi dorađeni nastavni planovi i programi prošli su tijekom 2013. procjenu primjenjivosti u nastavnoj praksi, a nastavni program za predmet Povijest (na češkom, mađarskom, srpskom i talijanskom jeziku) dorađivan je i tijekom 2014. te proslijeđen na ponovno mišljenje stručnom recenzentu. Vjerujem kako vam je poznato da je u tijeku cjelovita kurikularna reforma, jedna od prvih mjera kojom započinje realizacija Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, na kojoj će raditi velik broj stručnjaka i radnih skupina. Predložene promjene neće biti kozmetičke prirode, već početak smislene, sustavne i korjenite promjene hrvatskog obrazovanja. Te promjene se nastavljaju na brojne pokušaje i inicijative započete u prethodnih 25 godina te iz istih preuzimaju određena dobra rješenja i pravce. Kako bi predložene promjene mogle odgovoriti stvarnim potrebama obrazovnog sustava, u kurikularnoj se reformi očekuje ključan doprinos učitelja, nastavnika, odgojitelja, stručnih suradnika i ravnatelja odgojno-obrazovnih ustanova. Javni poziv za članove stručnih radnih skupina i za nacionalne manjine uslijedit će po dovršetku temeljnih dokumenata kurikulumskog sustava.

Kada se to može očekivati?
Ove jeseni, vjerujem tijekom listopada.

Što je s udžbenicima koji su 2012. predani u Ministarstvo na odobrenje? Zašto nije odobren ni objavljen nastavni plan i program pisan još 2010., rađen u isto vrijeme kada i za A model, koji je u međuvremenu postao aktualan? Zašto nisu odobreni novi udžbenici?
Republika Hrvatska i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta poštuju svoje obveze iz Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina prema učenicima osnovnih i srednjih škola pripadnicima nacionalnih manjina, čime se potvrđuje da se hrvatska obrazovna politika pridržava standarda iz razvijenih obrazovnih sustava prema odgoju i obrazovanju nacionalnih manjina. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je tijekom 2014. i 2015. za školovanje učenika osnovnih i srednjih škola, koji se školuju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, isplatilo: 555.771 kunu (troškovi financiranja udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava za učenike koji se školuju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu /model A/ za školsku godinu 2015./2016.) – svi udžbenici za osnovnu i srednju školu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu za školsku godinu 2014./2015; 550.000 kuna (troškovi financiranja udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava za učenike koji se školuju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu /model A/ za školsku godinu 2015./2016.) – udžbenici za informatiku i tehničku kulturu; 300.300 kuna (troškovi financiranja udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava za učenike koji se školuju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu /model A/ za školsku godinu 2015./2016.) – priprema udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava za srpski jezik i književnost; 240.103 kune (troškovi financiranja udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava za učenike koji se školuju na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu /model A/ za školsku godinu 2015./2016.) – priprema udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava za srpski jezik i književnost (isplaćeno 7. svibnja 2015.).
S obzirom na to da su zbog male tiraže troškovi tiskanja udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu znatno veći od onih za udžbenike na hrvatskom jeziku i latinici, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta sufinancira razliku u cijeni između cijene udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava na hrvatskom jeziku i latinici i cijene udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

Problem nestručnog kadra

Po vama, koji su problemi u nastavi po C modelu za učenike srpske nacionalnosti?
Premda blago raste broj djece uključene u obrazovanje prema modelu C, raspolažemo informacijama kako je taj model opterećen velikim problemima. Razloga je više: zastarjeli plan i program, potreba usklađivanja s rasporedom nastavnih sati, a u mnogim je sredinama prisutan i strah roditelja. Zadatak je sviju nas da, kad smo već prepoznali probleme, radimo na otklanjanju prepreka.

C model je dosta fleksibilan, da li je to prednost ili nedostatak?
Model C doista pruža velike mogućnosti da se sačuvaju identitet, kultura i tradicija pojedinih zajednica. I zato se moram ponovno osvrnuti na proces cjelovite kurikularne reforme koji će donijeti korjenite promjene hrvatskom obrazovanju, samim time i manjinskom obrazovanju.

Da, ali u praksi se javljaju velike razlike između škola. Tako neke škole imaju pet sati tjedno srpskog jezika i kulture, a neke jedan ili dva sata. Na osnovu čega Ministarstvo odobrava pojedinoj školi satnicu za srpski jezik i kulturu po modelu C?
Ministarstvo odobrava model C na temelju zahtjeva škole, odnosno roditelja. Nastava se usklađuje sa svim učeničkim obavezama i ponekad je teško uskladiti sve termine. Već sam kazao kako je riječ o modelu koji pruža velike mogućnosti, ali svjesni smo i kako je opterećen mnogim problemima. Zadaća je Ministarstva da reagira i u tom dijelu, nikako ne smijemo biti zadovoljni. Nužno je dodatno komunicirati s ravnateljima, češće oblizati škole u kojima postoji model C i glasnije djelovati u pojedinim zajednicama.

Dešava se da ravnatelji određuju nestručne nastavnike za vođenje nastave njegovanja srpskog jezika i kulture. Neki uopće ne znaju ćirilicu.
Problem nestručnoga kadra imamo svugdje u Hrvatskoj. Naravno, kad je riječ o nastavi srpskog jezika i kulture prema modelu C, o ovakvim slučajevima treba obavijestiti stručne službe Ministarstva i Agencije za odgoj i obrazovanje kako bi se te situacije promptno riješile.

Zašto nije bilo volje da, recimo, A model ili barem B model profunkcionira u povratničkim sredinama s većinskim srpskim stanovništvom, npr. u Vojniću, Vrginmostu ili Lapcu?
Za tako nešto potrebno je, prije svega, animirati roditelje i učenike. A u tome Ministarstvo mora imati pomoć zajednice s terena. Model dvojezične nastave složen je, zahtijevan kadrovski i financijski, i njime je u osnovnim školama u tri županije bilo obuhvaćeno 60 učenika/ca, a u srednjim školama u jednoj županiji 35 učenika/ca na češkom jeziku. Vjerujem da razlozi leže u činjenici da tamo gdje su zajednice brojčano veće, organiziranije, model A se pokazuje učinkovitiji i prihvatljiviji za djecu i roditelje. U povratničkim regijama zastupljeniji je model C. Naravno, moramo si postaviti pitanje jesmo li učinili dovoljno kako bismo roditelje upoznali s mogućnostima koje pruža model B.

Inkluzivno obrazovanje

Da li je obrazovanje kao jedna od najbolnijih točaka društva, a posebno C model kao najslabija karika manjinskog obrazovanja kod srpske nacionalne manjine, odvojiv od politike?
Da, obrazovanje je posljednjih godina postalo središte društvenog interesa jer je primjetna njegova važnost za život pojedinca i društva, a samim time su povećana očekivanja i zahtjevi. Povećana obrazovna očekivanja su rezultirala i oštrom kritikom postojećeg stanja u obrazovanju i zahtjevom za reformama. Odgojno-obrazovni sustav RH zahtijeva smislene, sustavne i korjenite promjene. U već spomenutoj Strategiji na samome početku kaže se kako “Hrvatska prepoznaje obrazovanje i znanost kao svoje razvojne prioritete koji joj jedini mogu donijeti dugoročnu društvenu stabilnost, ekonomski napredak i osiguranje kulturnog identiteta”. Stoga obrazovanje mora biti neodvojiv dio razvojne politike svakog društva, ali ne i politikantstva.

Koliko je ukidanje Uprave za nacionalne manjine utjecalo na manjinsko obrazovanje? Taj čin se ocjenjuje kao korak unatrag.
Pred nama je Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja dugoročno određuje politiku razvoja odgojno-obrazovnog sustava u kontekstu znanstvenog i tehnološkog razvoja, kao i temelje unapređenja socijalnog i gospodarskog stanja u zemlji. Inkluzivno obrazovanje sastavni je dio toga dokumenta jer ne može postojati demokratsko društvo ravnopravnih građana ako postoje skupine koje su isključene ili na društvenim marginama. Stoga nema uspješnog odgojno-obrazovnog sustava koji ne prepoznaje pitanja inkluzivnog obrazovanja za sve. Upravo je zato provedba Ustavnog zakona u vezi s obrazovanjem na jeziku i pismu nacionalnih manjina dio ukupne obrazovne politike RH i ni na koji način ne ovisi o ustroju Ministarstva. Neophodne uštede unutar državne uprave, učinjene između ostalog i smanjivanjem broja uprava u ministarstvima, nisu korak unatrag, već jer riječ o racionalizaciji i kvalitetnijem korištenju postojećih ljudskih resursa. Obrazovanje na jezicima i pismima nacionalnih manjina dio je cjelokupne obrazovne vertikale i ne može se organizirati samo unutar nekoliko ureda.

Da, ali bez obzira na izradu Strategije, koja opet zahtijeva vrijeme, zar nije apsurdno da nakon 20 godina postojanja nastave srpskog jezika i kulture učenici uče iz zastarjelih udžbenika, koji su stariji i od samih učenika?
Cijeli naš obrazovni sustav muče isti problemi. Nije otvoren i fleksibilan, ne drži korak sa suvremenim promišljanjima o obrazovanju. Istina, implementacija Strategije zahtijeva vrijeme, ali pred nama je suvremeni dokument koji će utjecati na razvoj društva u cjelini.

Ima li manjinsko obrazovanje budućnost?
Razumijevanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti kao i usmjerenost na smanjenje neravnopravnosti pripadnika drugih kultura temelji su uspješnog socijalnog razvoja. Sposobnost da razumijemo jedni druge, njegovanje aktivnog stava potaknutog priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalnih sloboda drugih, preduvjeti su za stvaranje demokratskog društva. Zadaća škole je da bude akter u zajednici i omogući djeci da prepoznaju da škola odražava i podržava realitet zajednice. Stoga je važno posebnu brigu posvetiti učenju jednih o drugima i uspostavljati normu suradnje, međusobnog prepoznavanja, njegovanja različitosti i tolerancije.