Srpska odiseja započeta ratnim vihorom 1991. i 1992. godine još nije završena. Oni koji se nigdje nisu uspjeli skrasiti, sreću su ponovno pokušali pronaći tamo gdje su je i ostavili, u Zagrebu, Sisku, Osijeku, Karlovcu, Rijeci, Gospiću, Zadru, Splitu…

Za nevladin sektor i državnu politiku to je značilo povratak Srba u velike hrvatske gradove. No dočekali su ih samo brojni i nesavladivi problemi koji su ih tjerali da odustanu i od zadnje nade. Hrvatska je jedina u regiji ukinula institut stanarskog prava i srpskim povratnicima ponudila program stambenog zbrinjavanja. Da bi ušli u taj socijalni program, srpski povratnici ne smiju u vlasništvu imati nekretninu na području bivše Jugoslavije ili trećih zemalja. Moraju biti beskućnici. Ali i onima koji su ispunili ovaj uvjet trebalo je u prosjeku oko deset godina da bi ostvarili status zaštićenog najmoprimca. Osim što im taj status ne osigurava pravo nasljeđivanja, bivši nositelji stanarskog prava bili su u neizvjesnosti da li će uopće imati pravo na otkup stana, što su tokom ratnih devedesetih ostvarili nositelji stanarskog prava. Konačno, prije tri godine svi zainteresirani za otkup stana dobili su pravo na podnošenje zahtjeva, ali bez jasnih uvjeta otkupa.
Kako srpski povratnici konačno planiraju riješiti stambeno pitanje pokušali smo doznati u Zadru, Sisku i Rijeci. Ogorčeni i nepovjerljivi, samo su nam rekli: “Molimo vas, zaobiđite nas.” Tek su u Karlovcu, gdje su korisnici programa stambenog zbrinjavanja organizirani u Udruženje stanara Grada Karlovca i Karlovačke županije, bili otvoreniji za razgovor. Riječ je o potomcima bivših nositelja stanarskog prava, sada već odraslim ljudima sa svojim potomcima. Većina njih smještena je u karlovačkom naselju Dubovac. U novoizgrađenoj zgradi od 76 stanara 46 je srpskih povratnika, bivših nositelja stanarskog prava. Svi su bili sretni kada su konačno ušli u dodijeljeni im stambeni prostor. No sreću je brzo zamijenilo razočaranje. Dobili su vlaže stanove s manjkom prozora i viškom balkonskih vrata… Da bi ipak mogli normalno živjeti, mnogi od njih uložili su vlastita sredstva.
– Stan smo dobili 2008., nakon 12 godina čekanja. Na četvrtom je katu, sa stropom visine šest metara. Pojavila se i vlaga. Zimi se grijemo na 20 stupnjeva, a računi za plin iznose od 1.600 do 2.000 kuna. Kako da ulažemo u nešto za što ne znamo da će biti naše? Da bih stan doveo u kakvo-takvo funkcionalno stanje, morao bih još uložiti najmanje 10.000 eura, a već sam do sada, bez namještaja, uložio 10.000 kuna – priča Alen Sikirica, jedan od stanara na Dubovcu.
– Moji su roditelji dugi niz godina izdvajali iz dohotka kako bi ostvarili stanarsko pravo. Danas dobivamo otkupnu cijenu stana za 500 eura po kvadratu. Kažu nam da je to 20 posto niža cijena od tržišne, a moja kolegica stan u Karlovcu prodaje za 640 eura po kvadratu. Ako nam se iskreno želi pomoći, cijena stana po kvadratu ne bi smjela prelaziti 150 eura – tvrdi Perica Matijević.
– Sve je to zavaravanje. Oni znaju da naše obitelji nisu na državnim jaslama. Ako uopće rade, rade najgore moguće poslove koji se plaćaju najviše do 3.000 kuna. Od toga moramo platiti režije, moramo kupiti kruh, nećemo valjda jesti zidove – dodaje Miroslav Travica, još jedan član Udruženja stanara Grada Karlovca i Karlovačke županije.
– U početku sam mislio mlad sam, imam vremena, otkupit ću taj stan. Ali sada sam sve bliže pomisli da više nemam vremena i da stan neću moći otkupiti. Kažu nam da se strpimo, ali mi ne možemo čekati. Naši roditelji svakodnevno umiru i tako gubimo pravo na stambeno zbrinjavanje. Našim roditeljima je uništen život. Bez svega su ostali. Kada je rat započeo, bili smo klinci, ali evo i nas je sustigao teret toga vremena. Hoće li taj teret nositi i moje dijete? – pita Saša Bogdanović, koji zajedno sa svojim susjedima smatra da su sadašnji zakonski i provedbeni mehanizmi postavljeni tako da su više u službi etničkog čišćenja nego održivog povratka, zbrinjavanja i reintegracije.
– Za nas, izgleda, rat još nije završio. Diskriminirani smo od strane države, o čemu najbolje svjedoče kriteriji otkupa i daleko niže otkupne cijene stanova u Vukovaru od cijena stanova za nas srpske povratnike u Karlovcu. Ovim putem se nastavlja etničko čišćenje Srba iz velikih gradova na fin i kulturan način, jer su stvari postavljene tako da će starija populacija pomrijeti, a mlađa ili poludjeti ili pobjeći – zaključuje Travica.
Iz Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje ističu da je od ukupno 1.443 zahtjeva za otkupom stana do sada ispisano 170 kupoprodajnih ugovora, a 480 je u fazi prikupljanja dokaza. Međutim, brojni su bivši nositelji stanarskog prava koji su u programu stambenog zbrinjavanja i koji neće moći ostvariti pravo na otkup stana zato što nisu hrvatski državljani. Od njih se traži da dostave suglasnost Ministarstva pravosuđa za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u Hrvatskoj. Takav se problem javlja u Sisku i Rijeci, gdje su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka radnici iz susjedne Bosne i Hercegovine, mahom iz kozaračkog kraja, trbuhom za kruhom dolazili raditi u tadašnje industrijske gigante.
– Sve je to zatvoreni krug. Žalosno je što se te ljude tretira kao klasične strance koji su, eto, iz nekog svog hira došli u Hrvatsku i htjeli bi kupiti luksuznu vilu ili vikendicu na moru, a radi se zapravo o povratnicima koji nemaju nigdje ništa, koji su socijalni slučajevi. To je jednostavno neprihvatljivo – ističe Milana Kreća, pravnica Projekta građanskih prava Sisak, koja se tokom svoje dugogodišnje prakse pružanja besplatne pravne pomoći naslušala tragičnih i apsurdnih priča.
– Prema našim saznanjima, u protekle dvije godine nije dodijeljen niti jedan stan. Najveći je problem što država nema na raspolaganju stambenih jedinica. Također, ništa nije poduzeto da se osiguraju novi stanovi, a nema ni financijskih sredstava za dodjelu građevinskog materijala. Financijska kriza nije dovoljno opravdanje za ovakvo ponašanje države – ističe.
Položaj bivših nositelja stanarskog prava dodatno je pogoršao novi Zakon o područjima posebne državne skrbi koji je stupio na snagu 2013. godine. Tim zakonom zahtjevi za stambeno zbrinjavanje moraju se obnavljati svake godine do 31. marta tekuće godine, što iziskuje skupljanje brojne i skupe papirologije.
– Stranke su ogorčene. Ne mogu shvatiti da njihov zahtjev, iako nije riješen, mora biti svake godine obnavljan, jer ukoliko ga ne podnesu, neće ući na listu za tu godinu. To je u suprotnosti sa Zakonom o upravnom postupku, pa i sa zdravom logikom. Upravo se u posljednja tri tjedna izdaju rješenja kojima se odbacuju zahtjevi u kojima korisnici nisu izvršili dopunu do 31. marta. Sada pišemo žalbe, čime ponovno ulazimo u postupak, ali ljudima ne rješavamo njihovo egzistencijalno pitanje – objašnjava Milana Kreća.
Ništa bolja situacija za srpske povratnike nije ni na PPDS-u. I tu je diskriminacija sveprisutna. Hrvatima država daruje kuće i stanove u trajno vlasništvo, dok istovremeno srpski povratnici po petnaest i više godina čekaju na listama bilo kakvo stambeno zbrinjavanje.
– To je diskriminacija, to je grubo kršenje temeljnih prava i sloboda. Ne vidim razlog zašto se hrvatskim braniteljima i naseljenicima iz Bosne daruju objekti u trajno vlasništvo, dakle besplatno, dok za Srbe povratnike vrijede mnogo rigidniji uvjeti – ističe Danijela Žmukić iz Projekta građanskih prava Sisak i navodi primjer osamdesetjednogodišnjeg Branka Vlašića iz Vrginmosta koji već 17 godina doslovno živi u ruševinama, bez toaleta i kupatila.
– Vratio sam se preko UNHCR-a. Dovezli su me i ostavili. Kao životinja živim u ovoj ruševini i čekam Godoa – kaže nam Branko i ističe da nije uvijek bio “čudo za vidjeti”.
– Kada sam odlazio u “Oluji”, ostavio sam stoku i imanje. Živio sam dobro, imao sam svega i sve. Sve mi je zapaljeno i uništeno. Ugrijem kantu vode, zalijem se i tako se tuširam. Iza starih i napuštenih zgrada obavljam nuždu – priča o nedostojanstvenoj starosti vremešni Vlašić, čije se ime svih ovih godina ispisuje na listama čekanja za stambeno zbrinjavanje. Ove godine je 16. na listi prvenstva.
– Jedino se s Bogom mogu sporazumjeti. Drugima se dijele kuće, ali ne mogu klevetati narod. Opet, nije mi žao što sam se vratio. Došao sam tamo gdje sam se rodio, među svoj narod, imam s kime popričati – skromno dodaje Vlašić.
Zašto se Branko Vlašić ne može stambeno zbrinuti u sredini gdje je više praznih kuća nego mještana, jasnog objašnjenja nemaju ni u Projektu građanska prava Sisak.
– Kako su se mijenjali zakoni, tako se mijenjalo i njegovo mjesto na listi. Na djelu su stalno neke izmjene i tu se više ne zna tko pije, a tko plaća. Ured državne uprave zatrpan je ovakvim predmetima i beskonačnom papirologijom. Kod njih je sve poprilično kaotično. Smatram da su uvjeti života Branka Vlašića civilizacijska sramota. Nadležno tijelo, sukladno diskrecionoj ocjeni, može dodijeliti stambeni prostor takvom korisniku. Međutim, nema useljivih stambenih jedinica, i tako godinama. Ove godine ćemo još vidjeti hoće li se izdati koje rješenje. Prošlo je već pola godine, ne znam što se čeka – kaže Danijela Žmukić.
Iako svi evropski dokumenti o socijalnom uključivanju traže podatke o broju korisnika prema nacionalnoj pripadnosti, što se tiče stambenog zbrinjavanja ti podaci nisu evidentirani, što pravne službe na terenu objašnjavaju činjenicom da bi tek tada na vidjelo izašla porazna statistika koliko je srpskih povratnika na PPDS-u ostvarilo stambeno zbrinjavanje i otkup stana. U proteklih godinu dana, otkako je osnovan Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, evidentirano je 416 obitelji bivših nositelja stanarskog prava koje su u različitim fazama postupka stambenog zbrinjavanja.
“Dodjelom useljivih stambenih jedinica riješeno je 64 obitelji bivših nositelja stanarskih prava (24 na PPDS-u i 40 izvan PPDS-a). U postupku dodjele useljivih stambenih jedinica u ovom trenutku nalazi se 107 obitelji bivših nositelja stanarskih prava (74 na PPDS-u i 33 izvan PPDS-a). Preostali broj od 245 obitelji, koje Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje rješava kroz Regionalni program stambenog zbrinjavanja, bit će stambeno zbrinuto kroz izgradnju stambene zgrade u Korenici sa 29 stanova, kupnjom 101 stana i izgradnjom 40 stanova u Kninu”, piše u saopćenju Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje koje potpisuje predstojnica Mirela Stanić Popović.
Međutim, slaba je to utjeha za 30.000 srpskih povratnika koji su podnijeli zahtjeve za stambeno zbrinjavanje, od kojih 11.000 pozitivno riješenih čekaju da konačno dobiju svoju adresu stanovanja.

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email