Socijalizam – kapitalizam 1:0

Piše: P-portal.net

Među najvećim krimenima što ih mislioci liberalnog kapitalizma pripisuju svom mitskom neprijatelju – socijalizmu – svakako su ideološka isključivost i propaganda. Međutim, u dvadeset dvije godine otkako je socijalističko uređenje …

Među najvećim krimenima što ih mislioci liberalnog kapitalizma pripisuju svom mitskom neprijatelju – socijalizmu – svakako su ideološka isključivost i propaganda.

Međutim, u dvadeset dvije godine otkako je socijalističko uređenje uspješno «raskopano», propaganda kapitalizma pokazala se vrlo rigidnom, površnom i utemeljenom na nekoliko banalnih predrasuda, čitaj: laži. Što o uspjesima i neuspjesima dva društvena uređenja kaže nezavisna ekonomska znanost koja se služi isključivo jezikom brojki? Ako je suditi po dostupnim podacima, kapitalizam samostalne Hrvatske prilično uvjerljivo gubi utakmicu od socijalizma Socijalističke Republike Hrvatske, tada naravno u okviru SFRJ. Društveni bruto proizvod je u razdoblju od 1952. do 1965. rastao po uvjerljivoj prosječnoj godišnjoj stopi od danas posve nevjerojatnih 9,5 posto. U narednih trinaest godina, dakle od 1966. do 1979., gospodarstvo je i dalje bilo u jakom uzlaznom trendu 6,3-postotnog rasta.

Kako u tekstu objavljenom u Novom listu pod naslovom «Socijalizam je ipak bio uspješniji» navodi cijenjeni kolega Ivo Jakovljević, posljednjih pet godina prosperiteta, prije dužničke krize osamdesetih, Jugoslavija je imala višu stopu investicija u BDP-u od Japana. Ovaj, nekoć legendaran podatak «slučajno» je zaboravljen posljednjih dvadesetak godina.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, 1990. godine, na isteku socijalističkog doba, nezaposlenih je bilo 195.000 građana Hrvatske, pri čemu svakako treba uzeti u obzir da je već započelo ozbiljnije odlaženje tvrtki u stečajeve. Deset godina kasnije, ukupan broj nezaposlenih već je podivljao na 395.000. 2010. godine je bilo 320.000 registriranih nezaposlenih, dok se sadašnja brojka kreće prema 340.000. Podatak da je 1971. godine u Hrvatskoj bilo 40.000 nezaposlenih danas zvuči kao znanstvena fantastika.

Dvije ere u znatnom se razlikuju i u osnovnim modelima ekonomskog (ne)razvoja. Dok je poslijeratna Jugoslavija forsirala vlastitu, neotuđivu proizvodnu industriju te pomno planirala proporcionalan razvoj pojedinih republika, poslijeratna Hrvatska se naivno ponadala da će doživjeti ekonomski bum prvenstveno uslužnim djelatnostima, prekomjernim inozemnim zaduživanjem, podivljalim uvozom, precijenjenom valutom i posvemašnjom rasprodajom društvene, a potom državne imovine neprocjenjive vrijednosti, uz potpuni nedostatak ekonomske strategije. Ukupna prosječna stopa rasta druge, Titove Jugoslavije, od kraja Drugog svjetskog rata do njenog kraja 1990., iznosila je po stanovniku 4,2 posto. S obzirom da je SR Hrvatska, izolirano promatrano, bila između 20 i 30 posto uspješnija od jugoslavenskog prosjeka, rezultati socijalističke ere postaju još uvjerljiviji, dok se stupanj ekonomske disolucije proveden u novom kapitalizmu čini još poraznijim.Ekonomski rast koji se dogodio u vremenu od 1945. do 1990. bio je dramatičan, obrnuto proporcionalan prema padu koji je zabilježen u samo 22 godine samostalnosti. Ono malo nepokretne osobne imovine i uštede najširih slojeva, kao i veći dio građevinske infrastrukture, naslijedili smo još od faze socijalističkog razdoblja.

Kako piše beogradski ekonomist Andreja Živković, oružana disolucija SFRJ samo je posljedica inozemnog utjecaja, započetog ugovorom o suradnji s tadašnjom Europskom zajednicom iz 1967. i trgovinskim ugovorima iz 1980. i 1990., koji su Jugoslaviji međutim donijeli rastući trgovinski deficit. Zbog toga je SFRJ morala posuđivati mnogo novca od međunarodnih institucija, specijaliziranih za sofisticirane oblike dužničkog ropstva i rastakanje državno-planiranih ekonomija, neprobojnih interesima krupnog kapitala.

– Posle svetske recesije 1974./75., EZ je podigla trgovinske barijere tačno u onim oblastima u kojima je SFRJ imala konkurentnu prednost (čelik, tekstilna roba, duvan, izvoz govedine i teletine). Do kraja 1970-ih SFRJ je stagnirala, gušeći se pod bregom dugova koje više nije mogla da otplati te se okrenula MMF-u i EZ za još pozajmica. Uz kredit, MMF i EZ nametnule su tzv strukturna prilagođavanja – liberalizaciju i privatizaciju. Brutalne mere štednje i šok terapije usledile su od 1982. do 1985. i od 1989. do 1990., ali nikako nisu uspele da reše problem duga, navodi Živković. 
Po njegovim riječima, uništavanjem života milijuna običnih ljudi, MMF i EZ ne samo što su stvorile uslove za nacionalistička previranja koja su uništila SFRJ, već su osigurale i okvir u kome su se republičke partijske elite borile za prevlast. Osamdesetih su nastala dva oprečna programa – a nijedan nije dovodio u pitanje neoliberalni program MMF-a. Naprotiv, oba su tvrdila da predstavljaju «europske vrijednosti» kako bi opravdali svoje nacionalističke ambicije. Neprekinute reprize ovakvih pritisaka gledamo do danas, kada su na vrhuncu.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: