Čovjeku se može oduzeti kuća i zemlja, novac i zdravlje, pa i domovina, ali uvijek će ostati nešto što će mu dati snagu i volju za novi početak. No ako mu oduzmete dostojanstvo, javit će se praznina koja će ga ispuniti razočaranjem i zebnjom, koja se ničim ne može nadomjestiti. Tako će nestati i posljednje uporište iz kojega je crpio snagu da pobijedi sve nevolje i nedaće, da opstane i ostane.

U novom broju Biltena SNV-a objavljene su priče iz novinarskog notesa o povratnicima na Baniji i Kordunu, pojedincima i obiteljima koji su početkom kolovoza 1995., u strahu za goli život, morali napustiti svoja ognjišta i krenuti u neizvjesnost, daleko od rodnih kuća i grobova pradjedova. Gdje god da su stigli i ostali, ma kako dobro bili prihvaćeni, niti jednog trenutka iz njihovih srca nije nestala ljubav prema zavičaju, a kako su godine prolazile, slike raštrkanih sela na Baniji i Kordunu nisu izlazile iz glave. Slike njihova djetinjstva, blagorodnih njiva, livada i pašnjaka, razigranih konja, pjesme i smijeha, prela i komušanja, ljubovanja i druženja, dobrih susjeda i komšija. Kod mnogih od njih sjećanja su, umjesto da blijede, bivala sve veća, i jedna za drugom padale su odluke o povratku za koji su se nadali da će staviti srce na mjesto, a život usmjeriti starim stazama.

Mnogima je država obnovila spaljene kuće, mnogi su ostvarili socijalna i druga primanja, dobili su dio onoga što su oduvijek imali, ali je polako i sistematski započelo oduzimanje onoga što im je bilo najvažnije: sigurnost i samopouzdanje, pa i dostojanstvo. Nije to došlo u jednom trenutku, već se počelo u njihova srca uvlačiti polako, u tisućama sitnica naoko pojedinačnih i nevažnih, nepovezanih.

Obećana obnova se usporila, mnogima kuće ni do danas nisu obnovljene, priključenja struje danas u Hrvatskoj čeka oko 300 srpskih domaćinstava, putovi prema povratničkim selima ne nasipavaju se redovito, ukinute su ili potpuno reducirane gotovo sve autobusne linije, a hladni činovnici u lokalnim upravama, bez obzira o kakvim je zahtjevima riječ, predmete rješavaju sporo, odugovlače i nisu susretljivi. Horde prevaranata svih vrsta obilaze zabačena sela i zaseoke. Jedni se lažno predstavljaju i uplašenim staricama uzimaju novac, drugi dolaze noću i pljačkaju, a rijetki su oni koji završe iza rešetaka.

U mnogo slučajeva državni aparat potpuno je zatajio. U Klasniću, na Baniji, ono malo preostalih stanovnika sjeća se Dragana Milokare, vremešnog starca koji je u Oluji jedini ostao u selu. Živio je maloj, polusrušenoj kućici ispod same crkve Sv. Duha. Desetak godina potpuno sam i zaboravljen, bez ikakvih prihoda, bez osobne karte i domovnice, bez ikakva dokumenta. Živio je u potpunoj bijedi, na rubu gladi i neimaštine. Sve što je imao bilo je ime i prezime, a ni o tome nije imao nikakvu dokumentaciju. Povratnici koji su polako pristizali počeli su se brinuti o njemu, priča o Draganu je 2003. dospjela u novine. Nakon toga po njega su došli predstavnici nekakvih službi, na silu su ga ugurali u automobil i odvezli u bolnicu u Popovači. Očevici kažu da se otimao i plakao. Nekoliko puta je bježao iz bolnice, uvijek su ga uhvatili i vraćali. Godinu-dvije kasnije u Klasnić stiže vijest da je Dragan umro, mještani kažu — od tuge. Selo je organiziralo prijevoz tijela u Klasnić, gdje je pokopan, a ovaj događaj i priču o Draganu Milokari, nesretnom samotnjaku koji je doslovno otet na pragu rodne kuće, danas će potvrditi svaki stanovnik Klasnića.

Autor 8. broja Biltena SNV-a je novinar Vladimir Jurišić.

Bilten možete preuzeti na sljedećem linku.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email