Bilo je naivno očekivati pravdu za zločine koji su počinjeni nad Srbima iz Siska, složili su se učesnici tribine ‘Stradanje Srba u Sisku i okolici devedesetih’, koja je održana u Zagrebu u organizaciji Privrednika i zagrebačkog VSNM-a. Učesnici tribine, novinar Boris Pavelić, bivši istraživač Documente Slaven Rašković, Marica Šeatović iz udruženja Protiv zaborava, Stojanka Trifkanović, čiji su članovi obitelji 1990-ih ubijeni u Sisku, i advokat Luka Šušak iz svojih su aspekata rasvjetljavali masovne zločine u Sisku i izostanak kažnjavanja počinilaca.
– Područje Sisačko-moslavačke županije i Sisak bili su prvo područje istraživanja i ustanovljavanja stvarnog poimeničnog popisa poginulih – rekao je Rašković, ističući da je Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, došla do brojke od 2224 poginulih i ubijenih.
– Broj hrvatskih žrtava kreće se oko tisuću, a toliko je otprilike i srpskih. Njih oko 50 posto bili su civili – dodao je on i naglasio da je u Sisku postojala zavjera šutnje oko srpskih stradanja.
– Srbi su odselili, Hrvati koji sada žive u njihovim kućama ne znaju ili ne žele reći ništa o nestalima i ubijenima – rekao je Rašković, koji smatra da je lista od 600 ubijenih Srba koju je početkom vijeka, kad se počelo govoriti o zločinima u tom gradu, bila preuveličana uz izvjestan broj dupliranih imena.
– Osim toga, posao koji je radila Documenta nije posao koji bi trebale raditi nevladine organizacije, nego država, ali ona to ne čini – rekao je Rašković.
Marica Šeatović evocirala je svoje uspomene iz 1991. godine, kad su njen muž i još troje komšija ubijeni u Novskoj. Iako su počinioci priznali zločin i detaljno opisali što su uradili žrtvama, oni su odlukom Vojnog suda oslobođeni 1992. Marica Šeatović je 2004. tražila obeštećenje, ali su joj sudovi odbili tužbu i prinudili je da plaće sudske troškove zbog čega joj se od mizerne penzije od 1500 kuna odbijala trećina. Na posljednjem suđenju počinioci su oslobođeni, ali je ipak utvrđeno da je zločin počinjen.
– Mnogi su osim što su im članovi porodica ubijeni, odbijanjem tužbi za obeštećenje i plaćanjem sudskih troškova dovedeni na rub egzistencije – rekla je ona.
Stojanki Trifkanović su pripadnici hrvatskih snaga 25. avgusta 1991. odveli muža i dva sina iz dvorišta kuće u Sisku. Tijelo muža je pronađeno nakon tri dana, s 18 uboda i 18 metaka, dok sinove nikad nije našla, iako ih je tražila svaki dan i na ozloglašenim mjestima kao što je bilo lječilište Jodno. Trpjela je svakodnevne pritiske i torturu, od upadanja u dvorište i pretresa kuće, do prijetnji. I ona je morala platiti sudske troškove zbog odbijene tužbe za obeštećenje. Nekoliko mjeseci nakon odvođenja članova najuže familije, dobila je i otkaz.
– U postupcima za zločine nije bilo nikakve pravde, štoviše radilo se pravdi nasuprot – rekao je Boris Pavelić koji je pratio istragu o zločinima.
– Šokantno je da nitko nije kažnjen za ubojstvo muža Marice Šeatović, iako je vojna optužnica bila vrlo detaljna, ali je vojnom tužilaštvu sugerirano da ne ulaže žalbu – rekao je. Naglasio je i da su zločini u Sisku vršeni pred očima vlasti u Zagrebu, kao i da je stvorena atmosfera nekažnjivosti zločina nad Srbima, pogotovo nakon ulaska u EU.
– Procesuiranje počinitelja zločina bio je jedan od uvjeta za ulazak i svi procesi su vođeni u godinama prije ulaska, ali s minimalnim brojem optuženih i osuđenih – rekao je Pavelić, ističući da zadnjih godina nema nikakvog pomaka u suđenjima.
Luka Šušak govorio je o prijavama koje je podigao protiv Franje Gregurića i Ivana Bobetka koji su bili povezani sa zločinima, ali to do danas nije riješeno i leži u ladicama. Suci nisu postupali kao suci, već su odbacivali zahtjeve, ističući da su zločini počinjeni kao klasična ubojstva, a ne kao ratni zločini koji ne zastarijevaju.
Izvor: Novosti, autor: Nenad Jovanović
