Gotovo cijeli svoj radni vijek novinar Saša Kosanović (porijeklom Imoćanin, rođ. 1973.) proveo je na Hrvatskoj radioteleviziji kamo je došao 1997. godine. Među posljednjima je dobio stalan posao, a lani i otkaz. S HTV-a je već jednom otišao, svojom voljom, 2000. godine, kad je postao dio tima CCN-ovih vijesti, prve konkurencije središnjoj informativnoj emisiji HTV-a prije komercijalnih televizija s nacionalnom koncesijom.

Bio je spreman prihvatiti izazov stvaranja novog formata vijesti bez ograničenja koja je na HTV-u i tada osjećao. Iste godine dobio je HND-ovu nagradu za najbolji televizijski komentar. Nakon gašenja CCN-ovih vijesti 2003. godine pisao je za Nacional i Globus sve dok se nije vratio na HTV, i to u emisiju svojeg prvog urednika Denisa Latina.
Naime, Saša Kosanović počeo se baviti novinarstvom upravo u ”Latinici”, u kojoj je bio od 1996. do 1997. godine kada se prikazivala na TV Mreži. Sljedećih pet sezona radio je za istu emisiju kao honorarni suradnik, nakon toga godinu dana za ”Dossier.hr”, zatim dvije godine za ”Hrvatsku uživo”, pa godinu dana s Robertom Zuberom u emisiji ”Paravan”. A nakon što je Zuber postao urednik Dokumentarnog programa pozvao je i Kosanovića da se prebaci u taj program.

Posljednji dokumentarac za HTV ”Balkanska ruta” snimao je već kao novinar Informativnog programa, gdje se pokazao i kao vrstan reporter s terena. Njegova javljanja uživo iz Mađarske i Srbije o humanitarnoj katastrofi i rijeci izbjeglica na balkanskoj ruti otkrivala su sav jad tih ljudi, ali i prozivala, kritizirala, pozivala na odgovornost.

Povod ovome razgovoru je nasrtaj Koordinacije udruga branitelja na Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i ponovni napad na film ”Masakr u Dvoru”, odnosno na ekipu koja je radila na tom dokumentarcu, a zbog kojeg je Kosanović izbačen s HRT-a.

Kako je uopće došlo do angažmana u danskom dokumentarnom filmu ”Masakr u Dvoru”?

U tom filmu me angažirala tvrtka ”Nukleus film” na poslu fiksera. S njima me povezao tadašnji urednik na HRT-u Robert Zuber, kojem su se prvom obratili tražeći pomoć.

Što si znao prije nego što si krenuo u tu suradnju?

O samom ratnom zločinu u Dvoru na Uni u to sam vrijeme znao samo ono što su objavile novine. Dakle, znao sam da su tamo neki zločinci lišili života nekoliko teških bolesnika i da je to jedan od najvećih i najodvratnijih zločina počinjenih u Oluji, pogotovo stoga što su to bili psihijatrijski bolesnici, nesvjesni zla koje je oko njih zatvorilo obruč.

Što si sve točno radio za film? Što si saznao istražujući?

Ja se nisam bavio istraživanjem zločina; mene su angažirali da im pomognem uspostaviti kontakt s ljudima koji su sudjelovali u borbama s hrvatske strane i pomoći im da snime interijer škole u Dvoru, gdje se zločin dogodio, te bolnice u Petrinji iz koje su pred HV-om bolesnici krenuli na put u BiH.

Jesi li bio zadovoljan scenarijem?

Vidio sam scenarij slučajno jer me zanimalo kako će ta tema biti realizirana. Znao sam da je riječ o velikoj traumi i za dansko društvo, jer su njihovi vojnici mirno promatrali zločin, baš kao i nizozemski u Srebrenici. Bojao sam se da bi autor mogao napraviti film koji će njih osloboditi odgovornosti, a Hrvate i Srbe prikazati kao balkanska plemena koja se međusobno kolju.

Nije ispalo tako. O čemu zapravo govori film?

Film se bavi moralnom odgovornošću UN-a i danskih vojnika i zapovjednika, a ne počiniteljima zločina. Naravno, ne bih imao ništa protiv da se autor bavio isključivo počiniteljima zločina, ali bi to trebao biti dobro upućen čovjek. Meni je bilo drago da u Danskoj postoji svijest o tome da su njihovi zapovjednici i vojnici, zbog međunarodnih okolnosti, uvučeni u nešto duboko nemoralno i da je to ostavilo dubok trag u njima i u javnosti.

Film je trebao na suočavanje s prošlošću natjerati upravo dansko društvo; barem sam ga ja tako doživio. Treba reći da je zapovjedništvo snaga UN-a vojnicima na terenu strogo zabranilo miješanje u sukobe između zaraćenih strana.

Međutim, to nimalo nije olakšalo situaciju vojnicima koji su gledali kako se psi rata gladni krvi približavaju školi i dok su ih oni držali na nišanu ubijaju nesretne ljude. Bili su udaljeni nekoliko desetaka metara, tražili su da pucaju i obrane civile koji su se tamo sklonili računajući na njihovu zaštitu, ali im je glavni lik u filmu, zapovjednik Holm, zabranio da pucaju. Takve su bile njegove direktive.

Pojasni zašto misliš da se digla hajka?

Hajka se digla iz dva razloga. Jedan je vječan, a on proizlazi iz jednostavne činjenice da u hrvatskom društvu postoje snage koje igraju ulogu ideološke i moralne policije pokušavajući kontrolirati nečije misli i djela, čuvajući ideju o ratu 90-ih kao isključivo velikosrpskoj agresiji u kojoj su žrtve Hrvati, a zločinci Srbi.

Sve što se ne uklapa u tu priču, a bilo kakvo kopanje po toj priči svakako se u nju ne uklapa, za njih je izdaja nacionalnih interesa.

Drugi razlog je financijski. Naime, oni koji bukače i nacionaliste, koji su prvi graknuli na ovaj film, guraju u prve redove idu u drugom ešalonu i osvajaju institucije poput HAVC-a. Tamo su milijuni kuna kojima oni žele raspolagati. Stvari su jednostavne i sve je jasno.

Ono što nije jasno kako je moguće da naše demokratske institucije nemaju dovoljno snage da se ovakvim desničarskim hajkama, vrlo prizemnih motiva, othrvaju. Umjesto toga svjedočimo pognutim glavama u javnosti i u vrhu vlasti, okretanju glave, vješanju nekoliko dežurnih krivaca i maršu desnice kroz institucije, nakon čega se društvo dugo i bolno opravlja.

Kratko i jasno: je li se u filmu tereti HV za masakr?

Ne, HV se u filmu ne tereti za masakr, štoviše, jasno se kaže da se ne zna tko je počinio zločin.

Jesu li tog kobnog dana u Dvoru bile ili nisu bile snage HV-a?

Kada se u početku dizala hajka na film, onda se tvrdilo da se HV tog 8. kolovoza 1995. nije nalazila u Dvoru. To je, kao i mnogo toga drugog izrečenog, laž.

Kakvih je dokaza za to?

Snage HV-a pokušale su zauzeti Dvor na Uni krećući se iz pravca Hrvatske Kostajnice dva dana prije. Vojnici HV-a naišli su na snažan otpor snaga VSK, kojima je to bio jedan od glavnih koridora za bijeg iz Hrvatske. Sudar tih snaga u centru Dvora rezultirao je velikim gubicima i među snagama HV-a i među snagama VSK, koje su bile pomiješane sa civilima. Puno je mrtvih civila ostalo na ulicama Dvora nakon napada HV-a.

Usput, srpske su snage panično bježale, tako da je veliko pitanje je li ih uopće trebalo napadati. Tada je, koliko mi je poznato, život izgubilo najmanje 6 vojnika HV-a.

Hrvatske snage su se vratile u selo na ulazu u Dvor i pregrupirale se spremajući zadnji napad, koji je uslijedio 9. kolovoza. Kobni 8. kolovoza bio je dan kada se nisu vodile velike borbe, ali je hrvatskih vojnika u Dvoru definitivno bilo.

O tome govori i monografija zagrebačke brigade koja je sudjelovala u borbama. Uostalom, sami Danci imaju i materijalni dokaz o boravku vojnika HV-a. Na kapiju Danskog bataljuna dolaze tog 8. kolovoza tri vojnika HV-a. Dvojica vode ranjenika kojem danski sanitet sanira ozljedu na nozi. Vojnik ostavlja hlače na toj kapiji, kolege ga odvode do vozila i odlaze. U hlačama tog vojnika ostaje osobna iskaznica. Momak je iz Zagreba, a njegov identitet poznat je danskom tužilaštvu, vjerojatno i hrvatskom i srpskom.
Cijeli taj događaj snimljen je kamerom danske vojske. U pozadini se vidi kolona vozila, tenk i grupa vojnika s crnim maramama na glavama. Nije teško otkriti koja je jedinica nosila te marame, mislim, kada bi se htjelo. Međutim, nakon početka hajke istina se prestrojava u hodu, pa se sada više ne tvrdi da nitko od hrvatskih vojnika nije bio u Dvoru 8. kolovoza, nego se kaže da su se povukli sat-dva prije zločina. Naravno, i to je moguće.

Što zamjeraš Hrvoju Hribaru u vezi njegova očitovanja o filmu?

Hrvoju Hribaru, ali i HAVC-u, zamjeram što se ponio, po mom mišljenju, kao kukavica. Hajkačima je na pladnju servirao glave vlasnika ”Nukleus filma” Siniše Juričića i danskih autora filma, a da za to nije bilo razloga. Pri tome je rečeno i nekoliko ozbiljnih budalaština, a čini mi se i neistina.

Pojasni nam priču o promjeni scenarija mimo znanja HVC-a.

Nisam ni autor ni scenarist filma, ali znam što je scenarij dokumentarnog filma, a još bolje to zna Hribar. Nije točno da je netko mijenjao scenarij, a svakome tko je radio dokumentarni film smiješne su tvrdnje da se svaki kadar koji se namjerava snimiti mora unijeti u scenarij.

Hribar se samo pokušao izvući iz neugodne situacije naivno vjerujući da će se desničarska neman, koja je namirisala krv, zadovoljiti vrijeđanjem autora filma i kriminaliziranjem hrvatskog producenta.

Kada je na kraju ekipa pokucala i na Hribarova vrata i zatražila ključeve kasice-prasice, što je od početka i bio cilj akcije, na noge se digla gomila “kulturnih radnika” koji su do tada šćućureni u kutu promatrali cipelarenje kolege Jurišića. Tada je već bilo kasno.

Jesi li dobio odobrenje vodstva HTV-a za rad na tom filmu? Kako je glasio dogovor?

Ja sam tada radio u Dokumentarnoj produkciji. Moj tadašnji urednik i urednik tog odjela preporučio me za rad na tom filmu, prvenstveno da bih obogatio kućni budžet, jer sam na HRT-u, gdje sam tada snimao svoje dokumentarce, bio manje plaćen od tajnica urednika koji su odlučivali o mojim koeficijentima.

Sve se odvijalo brzo i nije bilo šanse da se zatraži pisana dozvola od ravnatelja, koji je bio plaćen 10-ak puta više. Dok bi on meni odgovorio, i voz i vlak davno bi prošli. Usput, stotine ljudi na HRT-u kućne budžete godinama tako popunjava; to znaju svi, pa i oni koji su mene kaznili.

Zašto si točno dobio otkaz?

Otkaz sam dobio jer nisam imao pisano odobrenje poslodavca za rad na filmu.

Tko ti ga je uručio?

Dobio sam ga poštom od Pravne službe. Tadašnji v. d. ravnatelja Siniša Kovačić, koji je do nekoliko dana prije toga dijelio stol s Hrvojem Zovkom i mojom nebitnošću, nije me htio primiti na razgovor. Nije imao vremena i ja to razumijem. Bilo je tih dana puno posla. Potpisivanje vanjskih suradnji, otkaza, smjena, gašenja ovoga i onoga; što u tom slapu znači moja mala kap?

Kada se to dogodilo?

Otkaz sam dobio 21. travnja 2016.

Kada si predao tužbu? Tko te zastupa?

Tužba je podnesena u zakonskom roku. Zastupa me na sudu odvjetnica Vesna Alaburić.

Što želiš dokazati tužbom?

Tužbom želim dokazati da mi je otkaz uručen bez razloga. To je sudski dio. Pravi razlozi za otkaz nemaju veze s mojim obavezama i odgovornostima prema poslodavcu.

Kako gledaš na program HTV-a sada?

Program HRT-a malo gledam. Pogledam Dnevnik, koji tretiram kao vrijedno svjedočanstvo o niskoj razini uredničkih sloboda, ali i novinarskih standarda našeg vremena. Ono što upada u oči nevjerojatna je količina elementarne netalentiranosti mnogih aparatčika u toj kući koji se na zadnje noge propinju kako bi se uvukli pod skute vladajućima, ali to rade bez imalo rezona i šarma, tako da postaju uteg i onima o čiji se vrat vješaju.

Tužno je da par klinaca s Duracell baterijama u nogama s par urednika vođenih zdravim razumom na N1 televiziji radi ozbiljniji News program od kompletnog HRT-a.

Čime se baviš, kako preživljavaš?

Radim za tjednik Novosti i za Srpsko narodno vijeće. Svakog drugog utorka vodim tribine u Privrednikovom domu u Preradovićevoj ulici. Razgovaramo o raznim temama, uglavnom branimo našu zemlju od ludila koje se valja ulicama. Znači, nastavljam s raznim dužnostima u obrani civilizacijskih vrijednosti.

Što ti misliš, tko je počinio masakr u Dvoru?

Masakr u Dvoru počinili su slabići. Počinili su ljudi koji sigurno danas ne spavaju mirno. Ući u prostoriju, izvesti par mladića, ubiti ih kraj puta, pa se vratiti i dokrajčiti nekoliko nepokretnih staraca može samo čovjek koji je potonuo u ponoć iz kojeg nikada neće izići.

Međutim, gori od njih za mene su oni koji znaju imena počinitelja. To su oni koje često viđamo u sudnicama na suđenjima za ratne zločine, to su oni koji se ničega ne sjećaju. To su oni koji u raznim tužilaštvima, vojnim arhivima i vrlo, vrlo nečistim savjestima skrivaju istinu u ime ove ili one politike. Oni su mi puno gadljiviji.
Pazi, ja sam bio taj koji je jednog starca u Vrginmostu obavijestio gdje leži tijelo njegovog dragog brata, kojeg su ubili u tom masakru u Dvoru. Nitko mu to od odgovornih u organima koji bi se time trebali baviti nije bio u stanju reći dvadeset godina. O čemu dalje da pričamo?

Nemam pojma jesu li pripadnici HV-a, ili VSK ili Armije BiH počinili taj zločin, ali želim vjerovati da je to djelo bezumnika koje nitko nije naredio.

S druge strane, činjenica je da ne postoji nijedan ratni zločin počinjen tokom i nakon Bljeska i Oluje, ali i tokom cjelokupnog rata, kod kojeg je dokazano da su vojnici ubijali pripadnike svog naroda da bi optužili protivničku stranu. Moguće je, dok se ne uhvate i ne osude krivci, optuživati nekakve Crvene beretke da su pobile te starce, samo bi u kladionici bio malo visok koeficijent na tu okladu.

Nisam siguran da je u rasulu krajiške vojske i bježaniji koja je tada, predzadnjeg dana Oluje, vladala netko odlučio to napraviti samo da bi podvalio HV-u i Hrvatskoj. Naravno, ne treba isključiti nijednu mogućost.

Pojasni nam ulogu DORH-a u cijelome slučaju.

Uloga DORH-a je ista kao i u slučaju svih drugih zločina, dakle, minimalna ili nikakva. DORH, kada su ratni zločini u pitanju, pogotovo oni za koje bi mogli biti osumnjičeni hrvatski vojnici, prema mom dubokom uvjerenju nije neovisno tijelo. Istragu o ovom slučaju radili su u suradnji s kolegama iz Srbije temeljem sporazuma Hrvatske i Srbije.

Odlazilo se u Dansku, razgovaralo s njihovim vojnicima, jedan od ljudi koji je u medijima spominjan kao mogući počinitelj više je puta pozivan u DORH, ali do optužnice nije došlo.

Zašto?

Pa ušlo se u Europsku uniju, perspektiva se promijenila. Nema više pritiska, nema više Haaga, koga tamo zanimaju pobijeni srpski starci? Zapravo, tamo je bila i jedna Hrvatica. Ubijena je dok ju je u naručju držala njena prijateljica srpske nacionalnosti. Da to DORH zanima, znala bi se imena ubojica.

Možeš li sažeti optužbe i, kako kažeš, laži kojima ste obasipani ti i ostatak ekipe?

U mom slučaju riječ je o uobičajenim nacionalističkim optužbama. Moje ime viđeno je na špici i provučeno kroz “toplog zeca” u nekoliko ”Bujica” na Z1. Ljudi kojima je smetalo moje novinarstvo, moje reportaže, prvenstveno u ”Latinici”, shvatili su da tu situaciju mogu iskoristiti da me otjeraju s HRT-a.

Pokušali su me optužiti da sam ukrao arhivu HRT-a koja je korištena u filmu, iako je riječ o otkupljenom materijalu, a s time ja nisam imao nikakve veze. Pa su me optuživali da sam odgovoran za sve što je u filmu izrečeno, naravno, krivo tumačeći sve poruke filma.

Pomagala im je činjenica da ljudi film nisu ni vidjeli i nisu imali pojma da ono što im se servira nema veze s istinom.

Film je koštao nekoliko stotina tisuća eura, sredstava koja je dao HAVC iznose 250.000 kuna i autorima zapravo nisu bila ni potrebna, ali su htjeli da u produkciji sudjeluju i lokalne institucije. U Srbiji su ih odbili i meni je bilo drago da u Hrvatskoj nisu.

Smiješno je prozivanje autora zbog sudjelovanja u Hrvatskoj osuđenog ratnog zločinca, danas pokojnog generala VSK Mile Novakovića. Na HRT-u je prije ove hajke na danski film objavljena serija o Oluji autora Jacka Barića u kojoj je govorio Mile Novaković. Tada nikome to nije smetalo.

Oni koji su lagali o ulozi ”Nukleus filma” znali su da im Siniša Jurišić ne može odgovoriti ako se istim poslom misli i dalje baviti u Hrvatskoj, jer će i sutra morati raditi s istim ljudima. Šteta što njegova istina ne može izići na vidjelo. Bila bi zanimljiva.

Postoji još kakav slučaj ratnog zločina ili više njih zbog kojih bi radio na filmu?

Ja sam snimio samo jedan film o ratnim zločinima. Na Youtubeu ga se može pogledati. Zove se ”Logori u Srbiji” i bavi se sudbinom zarobljenika iz Vukovara koji su prošli logore i zatvore u Srbiji. U trenutku kada sam dobio otkaz radio sam na filmu o nestalima u ratu. Otkaz me spriječio da ga završim, iako mi je preostala samo montaža.

Temi ratnih zločina ću se sigurno vratiti. Previše je žrtava koje čekaju da se njihova priča ispriča. One to zaslužuju, bol članova njihovih obitelji to zaslužuje.

 

Izvor: Autograf, autor: Drago Pilsel

Naslovna fotografija: Lupiga

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email