Brojne nagrade sa raznih regionalnih festivala proteklih godina nagovestile su njen poslednji album „Tišina“, koji je obeležio 2016. godinu. U njenoj poeziji, u njenoj muzici se oseća svestranost i sveobuhvatnost, istraživanje sebe i sveta, a sloboda i doslednost vide se u njenom javnom govoru i stavu. Sara Renar, (kant)autorica iz Zagreba, za P-portal govori o razbijanju predrasuda, novom albumu, muzici u digitalnom dobu…

Kada odvojite pogled sa ekrana, pogledate kroz prozor ili negde u daljinu… koje reči, koje tada nadođu, najbolje odgovaraju na pitanje: Ko je Sara Renar na početku ove 2017. godine?

Fotografija: Edna JurcanCijeli život gledam kroz prozor i pokušavam naći odgovor na to pitanje. Mislim da je to jedan od razloga zašto se i bavim glazbom.

Koje predrasude ste razbili stvarajući, putujući, pričajući sa ljudima od početka svog bavljenja muzikom do danas?

Predrasudu da se od glazbe ne može živjeti ako se ne podliježe mainstream kompromisima. Da kao žena ne možeš pisati pjesme, producirati, svirati instrument, znati sa tehnikom na pozornici i van nje, voziti, misliti. Da glazba s ovog govornog područja ne može naći publiku izvan granica bivše države. Da se ne može ostati doslijedan sebi.

Na brojnim listama najboljih albuma iz regiona ove godine se album „Tišina“ nalazi na samom vrhu. U čemu se slažete sa kritikom i slušaocima?

Dala sam se potpuno u taj album, sad tek postajem svjesna koliko me cijeli taj proces stvaranja nagrizao. Iako sam po završetku bila zbilja ponosna i zadovoljna (koliko možeš uopće biti jer si po završetku masteringa kao autor najmanje objektivan), nisam se uopće nadala ovako pozitivnom odjeku. Maksimalno se eksperimentiralo sa zvukom a tekstovi nisu baš poskočice – album je potpuni antipod ljetnom hitu. Ali evo, drago mi je da i publika i kritika reagira – izgleda da se emocija i energija ipak uspjela prenijeti.

 

Mnogi antropolozi kao vodeće bolesti današnje Evrope izdvajaju poniženje, zavist, osećanje nemoći pojedinca. Ujedno se od nas traži da budemo prisutni, lajkovani, negovani, upućeni po svaku cenu, orijentisani ka racionalnom egoizmu, takmičenju i sticanju, itd. Kako nosite breme savremenog života?

Pomaže mi kada dijelim iskustva sa drugim ljudima iz branše, ali i van nje. Svi plivamo u ovom životu kako znamo i umijemo, nekad nizvodno, nekad uzvodno, a najčešće u krug. Što se društvenih bolesti tiče, nitko nije imun na svoje okruženje, ali nastojim sačuvati sebe i fokusirati se na ono bitno. Umjetnost se ne radi radi dopadljivosti nego da se prenese poruka, izazove emocija. Ja nisam ovdje da vam se svidim nego da vam nešto kažem.

U deceniji hiperprodukcije i brze konzumacije svega, pa i muzike, šta je digitalno doba sa sobom donelo, šta sakrilo?

Plivamo u moru informacija i ono što je definitivno otvoreno pitanje je kriterij selekcije. Glazbu može raditi bilo tko i plasirati je u svijet, ne čak više ni kompjuterom, nego mobitelom. To znači da se vrlo zanimljive stvari mogu naći koje prije nisu bile ni moguće ni dostupne, ali isto tako se proizvodi i strahovito puno smeća. Prije je glazba bila ipak elitistička disciplina, mislim da smo u tom smislu u civilizacijskoj prekretnici. Vjerujem da to može biti dobra stvar, nismo na svijetu radi ispunjavanja formulara i pozdravljam da se što više ljudi bavim nekom vrstom istraživanja i kreacije. Mislim da prava opasnost leži u opadanju koncentracije i manjka fouksa, dematerijalizacijom snimljena glazba postaje beskonačna playlista. Kao da ponovno trebamo naučiti da stvari imaju početak i kraj i aktivno se uključiti u slušanje.

Fotografija: Igor BenićKoje stvaraoce, umetnike, pisce, muzičare… iz regiona volite da čujete? Do čijeg mišljenja držite, koga preporučujete?

Uhvatila sam se da u zadnje vrijeme stalno čitam Mešu Selimovića, a onda u pauzama lovim poeziju i prozu Marka Dejanovića, Marka Tomaša, Svena Popovića, Zvonka Karanovića, Darka Šeparovića, Ivana Jozića, Delimira Rešickog… Ozbiljno sam se zakačila na bendove Bitipatibi, Moskau, Pridjevi, Ti, Dojo, Valentino Bošković i Porto Morto.

Na čemu trenutno radite i gde Vas možemo slušati u narednom periodu?

Na vlastitom mentalnom zdravlju i na projektu „Gdje povlačiš crtu“ u suradnji sa Trećim programom Hrvatskog radija koji će se izvoditi 17. siječnja. Nakon toga opet krećem na dulju turneju po regiji, nadam se savladati birokratske prepreke i svirati u SAD, odsvirati neke malo veće i ambicioznije koncerte na domaćem terenu i potom uzeti radnu pauzu i fokusirati se na nove pjesme.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email