O izvješću Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014. godini novinarke emisije Radio Studenta, Širenje područja borbe razgovarale su s Tamarom Opačić, izvršnom urednicom Novosti i medijskom savjetnicom u Srpskom narodnom vijeću.

Razgovaramo o izvješću Nasilje i nesnošljivost prema Srbima i Srpkinjama u 2014. godini. O čemu se točno radi? Kad je izvješće objavljeno, kako je uopće došlo do inicijative za izradu ovakvog izvješća?

Potaknuti situacijom u društvu i političkim kontekstom koji se sve više radikalizira, Srpsko narodno vijeće (SNV) i Klub zastupnika/ica SDSS-a u Hrvatskom saboru odlučili su započeti s prikupljanjem podataka o slučajevima etnički motiviranog nasilja, nesnošljivosti i govora mržnje usmjerenog prema Srbima/kinjama i njihovim institucijama u Hrvatskoj. Baza podataka se temelji na prijavama građana/kama koji su se za pomoć obratili lokalnim vijećnicima/icama i Pravnom odjelu SNV-a te podacima koji su objavljeni u medijima, dominantno u tjedniku Novosti. Sistematizirane podatke odlučili smo objaviti u Biltenu, periodičnoj publikaciji SNV-a koja donosi prikaz glavnih problema s kojima se susreću Srbi/kinje u Hrvatskoj. Osim što tom publikacijom informiramo zajednicu i hrabrimo je da nastavi prijavljivati takve slučajeve, njome želimo potaknuti rad domaćih i međunarodnih institucija koje su zadužene za rad na ukazanim problemima. Prvi izvještaj odnosi se na podatke prikupljene u 2013., a drugi u 2014. godini.

U uvodu izvješća stoji da se trend nesnošljivosti i govora mržnje usmjerenog prema Srbima širi od 2012. godine, čemu pridonosi društveno-politički kontekst. Možete li nam to malo konkretizirati? Koji su elementi, pojave i događaji ključni uzroci takve radikalizacije odnosa prema Srbima?
Možemo reći da je riječ o svojevrsnom ponavljanju povijesti. Zadnjih petnaest godina pokazalo se da čim stranke tzv. lijevog centra dođu na vlast, a što je do sada slučaj bio u dva navrata, desnica poseže za diskriminatornom retorikom ne bi li odnijela pobjedu na sljedećim izborima. U pravilu, riječ je o organiziranju uličnih okupljanja i radikalnom političkom govoru koji za cilj imaju destabilizaciju političke situacije u zemlji. Dokaz za to je skup pod nazivom “Svi smo mi Mirko Norac” kojeg je dio branitelja, predvođen ondašnjim vrhom HDZ-a, 2001. organizirao na splitskoj Rivi. U mandatu aktualne Vlade sličnim okupljanima svjedočimo od početka 2013. godine, odnosno od odluke Vlade da započne s temeljitim provođenjem Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina. Nakon skidanja dvojezičnih ploča u Vukovaru, ali i u ostatku Hrvatske, desno orijentirani prosvjedi, koji utječu na povećanje razine govora mržnje i etničke nesnošljivosti u javnom prostoru, preselili su se u Zagreb. Situacija se dodatno radikalizirala nakon što je lani, u prvim danima kampanje za predsjedničke izbore, dio branitelja podignuo šator ispred Ministarstva branitelja.

Spominje se i nacionalistička retorika koja podrazumijeva antisrpsku histeriju. Možete li to staviti u kontekst dnevnopolitičkih zbivanja? Jesu li ljudi uopće svjesni govora mržnje, što implicitnog, što eksplicitnog?
Bojim se da nisu. Naime, i dvadeset godina nakon rata, desno orijentirane političke elite još uvijek koriste antisrpsku histeriju kao glavni pokretač za animiranje nezadovoljnih građana/ki. Budući da takav govor sve češće rabe javne osobe, koje u pravilu privlače pozornost medija, i da on danas nesankcionirano prolazi i za saborskom govornicom, ne treba čuditi da je govor mržnje postao sve prisutniji u javnom prostoru – od ulica svih hrvatskih gradova, gdje je prisutan veliki broj grafita kojima se promovira nasilje, na sportskim stadionima pa do komentara na društvenim mrežama, odnosno u svakodnevnoj komunikaciji.

Tvrdi se da su najčešće žrtve kaznenih i prekršajnih djela etničke mržnje i dalje Srbi i Srpkinje. U kojim se dijelovima Hrvatske takvi zločini najčešće javljaju i zašto? Postoje li neke konkretne brojke?
Budući da državne institucije nemaju usklađenu metodologiju po kojoj prikupljaju podatke, konkretne brojke se razliku od institucije do institucije. Najveći broj događaja koji su imali obilježja međuetničke netrpeljivosti i u 2014. evidentiran je na područjima u kojima živi najveći broj Srba/kinja povratnika/ica. U 2014. na tim su područjima ukupno zabilježena 44 događaja koja su imala obilježja međuetničke netrpeljivosti, od čega se njih 32 počinjena na štetu Srba/kinja. Kako pokazuju podaci MUP-a, u prethodnoj godini od ukupno 8 kaznenih djela motiviranih etničkom mržnjom, za njih 3 utvrđeno je da su motivirana mržnjom prema osobama srpske nacionalnosti. Prema evidenciji Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u prethodnoj godini zaprimljeno je ukupno 39 kaznenih prijava koje se odnose na zločin iz mržnje, pri čemu nije iskazano koliko broj djela je počinjen na štetu Srba/kinja. Problem je što se većina građana/ki još uvijek boji prijaviti napade zbog straha za vlastitu egzistenciju. Također, ovi podaci ukazuju na činjenicu da većina policijskih službenika/ica na terenu još uvijek većinu počinjenih djela odmah u startu odbaci ili ih neopravdano kvalificira kao prekršaje.

Izvješće se zapravo temelji na širokom području etnički motiviranog nasilja. Što se sve podrazumijeva pod time i što je obuhvaćeno analizom?
Prikupljene slučajeve smo odlučili sistematizirati u nekoliko zasebnih cjelina. Analizirali smo govor mržnje i nesnošljivost u javnom prostoru, što uključuje grafite nacističkih, fašističkih i ustaških simbola te poruke kojima se direktno poziva na fizičko nasilje prema Srbima/kinjama, govor mržnje na sportskim terenima te promoviranje diskriminacije putem društvenih mreža i medija. U tu skupinu spadaju i javne akcije protiv gotovo svakog događaja koji ima antifašistički predznak ili kojim se u pitanje dovodi odgovornost hrvatske strane za zločine počinjene u posljednjem ratu. Drugi dio tiče se elemenata govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u izjavama javnih osoba. Najeklatantniji primjer takve vrste govora zabilježen je tokom mise polnoćke ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66. Don Damir Stojić, studentski kapelan koji je predvodio misu, tada je kazao kako je čuo da su u Vinkovcima liječnici potpisali priziv savjesti protiv pobačaja pa sada “našu” djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava baš kao što su to činili i prije 20 godina. Također smo bilježili slučajeve verbalnog i fizičkog nasilja te oštećenje imovine koja je u vlasništvu Srba/kinja. Posljednji dio odnosi se na uništenje dvojezičnih ploča. Takvi primjeri su lani u najvećem broju slučajeva ponovno zabilježeni u Vukovaru.

U izvješću stoji da je najveća koncentracija uvredljivih grafita zabilježena na ulicama Zagreba (“Za dom i poglavnika”, “Hrvatska do Zemuna”, “Srbe na vrbe” itd.) Kako komentirate činjenicu da se takve poruke mržnje mogu vidjeti na svakom koraku, dok se dugine boje ispred Hrvatske biskupske konferencije instantno ispiru i prebojavaju?
Ukoliko se zakonski ne sankcioniraju ili barem javno ne osuđuju sve učestalija uporaba govora mržnje, pa i fizičkog nasilja, teško možemo očekivati da će situacija u javnom prostoru biti znatno povoljnija. Uostalom, Katolička crkva zauzima bitnu poziciju u hrvatskom društvu, što agilno uklanjanje duge ispred Hrvatske biskupske konferencije itekako dokazuje. Za pojedine predstavnike/ice Crkve s pravom možemo reći da su suodgovorni za nastalu situaciju. Uz spomenutog don Stojića, valja se prisjetiti da su predstavnici klera, predvođeni sisačkim biskupom Vladom Košićem, prisustvovali i dočeku ratnog zločinca Daria Kordić, osuđenog na 25 godina zatvora zbog političke odgovornosti u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba za pokolj civila u Ahmićima. Uostalom, vidjeli smo i da kardinal Bozanić posjećuje šator branitelja u Savskoj. S druge strane, na zgradi vinkovačke eparhije je prije nekoliko tjedana osvanuo grafit “Kolji Srbe”. S njegovim uklanjanjem, za razliku od zagrebačke duge, komunalne službe nisu tako žurile.

Što se medijskog govora mržnje tiče, ističe se portal dnevno.hr i činjenica da je Vijeće za elektroničke medije njemu već jednom izreklo opomenu zbog širenja netrpeljivosti i diskriminacije (“Vukovarci pozivaju Hrvate na bojkot srpskih proizvoda! Evo popisa trgovina u kojima neće kupovati dok ćirilica ne izađe iz Vukovara!” ) Može li se medijski govor mržnje i konkretno sankcionirati ili ostaje sve ipak samo na formalnim opomenama?
Za Hrvatsku možemo reći da je jedna od agilnijih potpisnica različitih konvencija kojima bi se trebalo sankcionirati takvo izvještavanja u medijima. Tako je, primjerice, još 2001. godine potpisala Konvenciju o kibernetičkom kriminalu, kojom se zabranjuje iznošenje ksenofobičnih, šovinističkih stavova putem javnih medija. U praksi vidimo da se čitav set pozitivnih zakonskih rješenja gotovo uopće ne primjenjuje. U prethodnoj godini, u kojoj je zabilježen jako veliki broj slučajeva promoviranja nesnošljivosti prema pripadnicima manjina, Vijeće za elektroničke medije donijelo je tek jednu spomenutu opomenu. Vijeće je još tri predmeta proslijedilo Hrvatskom novinarskom društvu, no zbog njegovih ograničenih ovlasti eventualno izrečene mjere neće bitno utjecati na suzbijanje diskriminacije. Zabrinjava nas što se diskriminacija i dalje promovira i putem javnog medijskog servisa. Primjerice, u talk showu Piramida, koji se emitira u najgledanije televizijskom terminu, Zvonimir Hodak, odvjetnik koji je u javnosti poznat po svojim nacionalističkim stavovima i kao kolumnist portala Dnevno.hr i tjednika 7Dnevno, izjavio je da bi Vesnu Teršelič, voditeljicu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, trebalo poslati na Goli otok i ne dozvoliti joj “povratak u Hrvatsku”, na što se voditeljica nasmijala, a publika u studiju počela pljeskati. Ovaj slučaj je prošao bez ikakvih sankcija.

Kako je moguće da medijski prisutne osobe, poput Velimira Bujanca, ne odgovaraju za javno i neskriveno veličanje ustaštva? Tko i zašto dozvoljava održavanje tradicije misa zadušnica za Antu Pavelića u srcu Zagreba?
Kao što smo već spomenule, budući da se čitav niz zakona kojim se zabranjuje diskriminacija gotovo uopće ne primjenjuju u praksi, ne treba nas čuditi da Velimir Bujanec, koji je devedesetih javno izjavio da se zalaže za rješenje srpskog pitanja koje podrazumijeva da se trećinu Srba iz Hrvatske iseli, trećina “lojalnih” prekrstiti, a trećina “zločinca” ubije, u dijelu hrvatskog društva nosi status zvijezde. Isto vrijedi i za misu zadušnicu za ustaškog poglavnika Antu Pavelića koja se od početka devedesetih nesmetano održava u centru Zagreba. Problem je i što predstavnici državnog vrha ne samo da ne osuđuju takve pojave, već, kao što pokazuje primjer splitskog gradonačelnika Ive Baldasara, koji je sudjelovao na svečanosti otkrivanja spomenika podignutog u čast jedinici koja nosi ime ustaškog zločinca Rafaela Bobana, sudjeluju u njihovoj organizaciji.

Izdvojen je i primjer, kako ste ga nazvali, najprimitivnijeg pozivanja na segregaciju Srba. Riječ je o slučaju iz Belog Manastira. O čemu se tu radi?
Riječ je o primjeru najprimitivnijeg pozivanja na segregaciju Srba u Hrvatskoj. Ujesen prošle godine Belim Manastirom kružio je letak kojeg potpisuju “prognani Hrvati/ice”. Sastoji se od 22 točke kroz koje se Hrvatima/icama iz tog mjesta daju upute kako bi se trebali ponašati prema svojim sugrađanima/kama. To podsjeća na vrstu propagande koja se rabila u Trećem Reichu – roditeljima se govori kako bi trebali odgajati svoju djecu na način da se ne druže sa Srbima/kinjama, kako ne bi jednog dana slučajno ušli u brak s njima. Također, poziva ih se na bojkot srpskih radnji i proizvoda te savjetuje da ukoliko mogu, ne zapošljavaju Srbe/kinje u svojim poduzećima. Najapsurdnije je da se autori na samom kraju letka ispričavaju “poštenim” Srbima/kinjama, ako takvi još uvijek postoje u Hrvatskoj. U ovom slučaju, baš kao i u mnogim prethodnima, počinitelji/ice nikada nisu pronađeni.

Kako se boriti protiv mržnje prema Srbima? Kako se boriti protiv mržnje općenito?
Problem i njegovo moguće rješenje je potrebno sagledati na dvije razine. Jedna se odnosi na institucionalnu razinu. Uz potrebu državnog vrha da započne s osuđivanjem i sankcioniranjem takvih pojava, važno je da Vlada RH, odnosno Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta što hitnije u školske kurikulume uvede Građanski odgoj i obrazovanja, čija je bitna odrednica i obrazovanje za ljudska prava. S druge strane, važno je da aktivistički krugovi nastave hrabriti pripadnike/ice zajednice da barem anonimno prijavljuju ovakve slučajeve kako bi oni postali što vidljiviji u javnosti. Važna dimenzija je i međusobna suradnja među diskriminiranim skupinama. Smatram da su važan iskorak na tom području nedavno napravili predstavnici/ice 8 manjina, koji su zajedno s predsjednikom Savjeta za nacionalne manjine RH objavili Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj. Pohvalno je i što je Organizacijski odbor ovogodišnje Povorke ponosa Zagreb Pride za temu odabrao antifašizam i tako ukazao na nesnošljivost koja je sve prisutnija u hrvatskom društvu.

 

Izvor: Libela; autor: Sara Jerman (transkribirala Andreja Pančur)

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email