Rastanak

Piše: Gruban Malić / P-portal.net

Mali, veliki, poslovni, privatni, tužni, olakšavajući, neželjeni, priželjkivani, privremeni, trajni, vječiti… rastanci nas uvijek promijene. Uvijek konačni, jer se na potencijalnom budućem ponovnom sastanku susreću zapravo drugi, drukčiji ljudi, mjesta, …

Mali, veliki, poslovni, privatni, tužni, olakšavajući, neželjeni, priželjkivani, privremeni, trajni, vječiti… rastanci nas uvijek promijene. Uvijek konačni, jer se na potencijalnom budućem ponovnom sastanku susreću zapravo drugi, drukčiji ljudi, mjesta, stvari, navike, pojave…

Ima filmskih, melodramatičnih, sentimentalnih koji tjeraju suze žalosnice na oči, gdje je sve inscenirano, ali nakon kojih odložiš daljinski upravljač ili izađeš iz dvorane u svakodnevicu lišenu patetike. Tamo obitavaju oni stvarni nakon kojih uvijek ostane praznina, veća ili manja, zalječiva ili neizlječiva. Tu nema protokola, tu naiđe nasrtljivi poznanik koji bi baš u trenutku rastajanja razgovarao, naiđe prosjak s gladnim djetetom u naručju ili ulični čistač što se mota oko nogu, počne kiša.

Takvih rastanaka ima različitih. Ne mogu se lako klasificirati, rastajemo se od djetinjstva, od školskih klupa, bezbrižnog života, od velike ljubavi, od porodice, od rodnog grada, od ideala (pa kao prazna vreća hodaš svijetom), od života se rastaneš, mada je valjda čitav život samo rastajanje od života, ovog prolaznog, prividnog i privremenog. Rastaneš se pismom, rastaneš se pompozno, formalno, rastaneš se šutke. Neki rastanci neuočljivi su golim okom. Neke ni ne osvijestiš.

Ima onih kao provalija kroz koju vječito padaš, a nikako da tresneš o dno. Onih zbog kojih kreneš na tečaj jezika, u teretanu, na koncerte, ili se odaš alkoholu da bi potisnuo osjećaj da ne pripadaš negdje, da u tom trenutku ne pripadaš nigdje, da bi što više otupio, samo da skreneš misli i izbjegneš neminovnost. Ima onih koji traju znatno kraće, od zatvaranja kofera do mahanja kroz prozor. A neki se dogode i slučajno, jedan trenutak i gotovo.

Nema ni sasvim sretnih ni sasvim tužnih rastanaka, a nema ni konačnog odgovora na pitanje da li je lakše onome tko odlazi ili onome tko ostaje i tko zapravo odlazi, a tko ostaje, kad je rastanak ravnopravan i uzajaman, a kad nije.

Neki se rastanu kao prijatelji. Neki “na krv i nož”.

Ima rastanaka koje se nitko ne usuđuje tako zvati. Kad roditelji ispraćaju dijete s koferima u rukama na nekoj provincijskoj autobusnoj stanici. Svi se prave da je to kao neka svečanost, otac tapša po ramenu, majka skriva suze, usiljeni osmijesi, vrećica “za usput”, novčanice “da se nađe”, vrijeme će kao brzo proći do sljedećeg okupljanja, sve će biti isto, samo bolje.

Neki su rastanci neprimjetni. Misliš da netko nikad nije ni otišao, da ti nisi otišao, da grad u kojem si živio još čuva onu klupicu pored rijeke, a sve nestalo, iščezlo.

Ima rastanaka i kad nekog zauvijek ispratiš, kad ode “na onaj svijet”. Ne zna se da li je gore kad stigneš da se oprostiš, pozdraviš ili kad za to ne dobiješ priliku. Ipak, s njim se zapravo rastaneš tek kad ga se prestaneš sjećati.

Ima onih jedinih rastanaka nakon kojih se dobiva epitet s istim korijenom riječi – rastavljen. Kad se brakovi raspadnu, pa te svi tugaljivo gledaju i žale, kao da su ti noge zacementirane, da ni koraka više nikud ne možeš.

Ima lažnih rastanaka. Od cigareta, od druge čaše iz one “jedna je dosta, dvije su malo”, od neuzvraćene ljubavi. Lažeš sebe da je kraj, a prvom prilikom zaboraviš i na štetnost i na posljedice, pa se prepustiš.

Ima dobrih rastanaka. Od loših navika, poroka, tumora, nezahvalnih prijatelja, nevjernih ljubavi.

Obično se rastanci pripremaju, nitko ne žuri da se rastane. Odlažeš ih jer misliš da će boljeti, da će otkinuti parče duše i da je nikako nećeš moći zakrpati, da ćeš ostati obogaljen i načet, da nećeš zacijeliti. A ta praznina koju iznenada osjetiš pokaže se samo kao plodno tlo za sjeme raskovnika koji će niknuti na mjestu korova. Samo se ne smiješ osvrtati.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: