“Čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari, gdje li sam ih kupio, gdje sam ih sakupio…”

Znam. Školjke su s ljetovanja u Vela Luci, sasušene ruže od prošlogodišnjeg rođendana, košulja je s apsolventske večeri, prazne bočice od parfema su iz različitih godina: iz studentskih klupa, iz novogodišnje noći kad smo se prvi put poljubili, iz mladosti, nervoznog popodneva dok sam s buketom cvijeća čekao da se konačno pojavi, u njima je još taman ostalo toliko mirisa da se mogu vratiti tamo. Pokvareni sat je poklon od pokojnog djeda. A prsten… iz jednog drugog života. Stari mobitel, koji možda više ni ne radi, slao je pijane poruke u sitne sate. Kutija od cipela čuva karte za kazališne predstave i koncerte. U toj kutiji žive tragični antički junaci, komedijanti, harlekini, heroji i antiheroji. Ne možeš baciti te papiriće, oni su te uveli u čudesne svjetove iz kojih si učio, u kojima si plakao, smijao se, upoznavao sebe. Pun ormar uspomena. Nasušno potrebnih i bitnih. Treba ih samo prebrisati, prelistati, udahnuti i opet preseliti do nekog novog jesenjeg pretumbavanja i podsjećanja.

Proljeće je vrijeme za velike čistke, kažu. Temeljne. Za buđenje iz zimskog sna, iz hibernacije… Najbolje vrijeme za nove početke, odluke, promjene. Vrijeme za detoksikaciju organizma od teške, zimske prehrane, za detaljno čišćenje kuće, otvaranje prozora, provjetravanje. Plastične vreće pune vunenih džempera, kutije s rukavicama i kapama… Slaganje, sređivanje… Zamjena zimske odjeće laganijom, pospremanje na gornje police ili neka druga manje pristupačna mjesta.

Vrijeme za bacanje nepotrebnih stvari. Treba napraviti mjesta za nove. Pa valjda se uspomene nose u srcu, ne čuvaju se u škrinjama i ladicama.

Barem rasparene čarape nemaju emotivnu vrijednost. A one se tako vuku sve dok se i same, tako rasparene, ne izgube. Zašto čuvamo rasparene čarape? Tko to radi? U njima je sažet i opredmećen princip čitavog banalnog života onog koji ih je nosio. Odnosa prema njemu, a to nije ni škrtost ni štedljivost. Ne umijemo pustiti. Nadamo se da će se pojaviti ona druga, izgubljena čarapa. Ne smijemo pustiti da je ova ne zatekne kad se pojavi.

A treba nekad pustiti, zaboraviti, preboljeti. Ako ima drugog, znači da te ne voli, uzalud čekaš. Ako ima izgovor, nema volje, nema želje. Ako je jedan posao stresan, drugi može biti uživanje. Sve je to tako jednostavno i jasno, kao u lajfstajl magazinima ili knjigama za samopomoć… Ali između želje da se zaustaviš pred ponorom i iracionalne nade da ga možeš premostiti, tužnih pjesama, zaljubljenih parova na ulici, prosjaka u tramvaju od čijih pogleda se stidiš i bojiš, te čarape te preokupiraju, brinu. One su glavna dilema. Personifikacija grčevitog držanja za staro. Nedavanje šanse novom. Sebična ljudska priroda se igra s tobom, maskira ti samosažaljenje i egocentrizam u osjetljivost za druge, empatiju. Ti kupuješ.

Ne vidi se lijepo kroz suze. Mutan bude pogled. Iskrivljuje. I tekst na ekranu i lice pred nama i sliku svijeta. Zato ne treba čistiti ormare s uspomenama. One nikad neće smetati. Ali treba baciti tu rasparenu čarapu. Napraviti mjesta za nove. Nove čarape, ali i nove uspomene i nove ljude. Kako je govorio Arsen: “Čisti svoj život od onih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.”