Upravo zatvaramo još jednu depresivnu ekonomsku godinu u kojoj nam se pred očima do besvijesti vrtio klasik holivudske groteske «Groundhog Day» (Beskonačni dan).

U našim prilikama, naslov ovog filma u kojem novinar svakog dana proživljava isti, jučerašnji dan, bio bi doduše prikladniji u varijanti «Beskonačna noć», no to su ipak nijanse. Opći osjećaj bezizlaznosti među stanovništvom i potpune nemoći među političarima, obilježili su još jednu godinu, unatoč tome što smo dobili novu Vladu, petnaestak godina zastarjelim mjerilima klasificiranu među «lijevo orijentirane».

Ista se međutim pokazala još ustrajnijom na ponavljanju grešaka opće tranzicijske politike u okruženju, ali i u doslovnom oponašanju svih promašaja trenutnog gospodarskog evropskog poretka od prethodne vlade. U toku je zapravo čišćenje zadnjih relikata solidarnosti, socijalne države, planske ekonomije, samostalnosti u vođenju gospodarstva i svih natruha sustava koji je srušen početkom devedesetih. Bilo bi zaista ubitačno još jednom navoditi sve porazne brojke o godišnjem stanju ekonomije, pa ćemo se zadržati samo na jednoj od njih.

Aktualni podatak kazuje da su u oktobru bili blokirani računi 242.000 građana, dok su njihovi dugovi iznosili 16,3 milijarde kuna. Kako uobičajeno rigidno tumače vodeći mediji, to bi trebala biti posljedica dugogodišnjeg života na kredit – no to je tek djelomice točno. Velik dio, točnije čak dvije trećine ovih dugova, koji će u nadolazećoj godini vjerojatno probiti plafon, odnosi se na puku nemogućnost podmirivanja osnovnih životnih potreba. Udio loših kredita od 2008. do 2012. narastao je sa četiri na čak devet posto. Ipak, uz kredite potrošene na automobile, raste nemogućnost isplate obaveza i za kupnju najskromnijih stambenih jedinica, te za namirenje komunalnih računa i troškova režija – koji uoči ulaska u Evropsku uniju i po direktivama Brisela, moraju postati «tržišno formirani». Citirajmo jedan domaći medij: «stručnjaci upozoravaju da je rast nepodmirenih dugova građana posljedica dugogodišnje prakse neplaćanja računa, koju su vlasti godinama tolerirale. Vidjelo se to i kada je Porezna uprava ljetos objavila popis dužnika. Slična je praksa vladala i u segmentu javnih i komunalnih poduzeća, čije su usluge mnogi koristili, ali ih nisu plaćali».

No dok se novinari poslovnog tiska s visoka obrušavaju na građane, fascinantno je da ne primjećuju kako svi zajedno uskoro nećemo moći plaćati osnovne račune. Podsjetimo da je socijalizam bio okarakteriziran «jednoumljem», što je bila jedna od dežurnih parola kojom je opravdano njegovo rušenje. Uz strahovit medijski pritisak, građani tako ostaju potpuno nezaštićenima. Podrška općem dobru pritom izostaje čak i s onih adresa koji bi za nju trebale biti zadužene, što pokazuje potpune sistemske poremećaje. O tome govori činjenica da u naglašavanju obaveze bespogovornog namirivanja sve težih nameta, medijima se pridružuju čak i čelnici udruga za zaštitu prava potrošača, što postaje raširena pojava. Iako je u Karlovcu obično komunalno grijanje, nakon bankrota gradske Toplane, postalo uvjerljivo najskupljom uslugom grijanja na cjelokupnom tržištu – čak i od onog plinom, putem privatnog koncesionara – lokalna udruga potrošača upozorila je da «građani bespravno šire kvadrate stanova, ugrađuju prevelike radijatore te prikapčaju grijače za vodu na cijevi toplane». Preostaje li im bilo što drugo?

Predsjednik slične udruge, u tisku nastupa u maniri policijskog službenika: «Kod nas je postalo gotovo normalno da se ne plaćaju obaveze koje se moraju platiti. Uvijek kada se to pokušava prekinuti, nastaju problemi. No, ti se dugovi moraju podmiriti».

Uz krajnju dekadenciju nevladinog sektora, koji se kroz ovakve reakcije pokazuje saveznikom sve proždrljivijeg sistema i protivnikom samih korisnika usluga, građanstvo ostaje potpuno izloženo mahnitanju državnih službi koje doživljavaju konačnu kapitalističku preobrazbu u nemilosrdne utjerivače dugova.

Kraj godine donosi ulazak u završne operacije simboličkog i materijalnog poništenja domaće ekonomije. Začinjen je novim smjernicama za ponizne koje dolaze iz inozemstva. U isto vrijeme kada je objavljen pad kreditnog rejtinga te najavljene nove mjere štednje, Hongjoo Hahm, voditelj Ureda Svjetske banke, organizirao je redovito ispiranje mozgova skrušenim saborskim zastupnicima. «Reforme u Hrvatskoj su prespore, privatni sektor i dalje je preslab, a javni sektor prejak», izribao je činovnik svjetskog financijskog policajca domaće političke radnike, što vodeće, što opozicijske. Radilo se o prijedlogu Strategije partnerstva Svjetske banke s Hrvatskom za razdoblje od 2014. do 2017. godine, predstavljenom na zajedničkoj sjednici saborskih odbora za financije i proračun, te za gospodarstvo.

«Na tržištu EU morate biti vrlo konkurentni, a Hrvatska je po konkurentnosti zapravo nazadovala», vrlo simptomatično je poručio Hahm, te je uz ustaljene packe «neodrživom socijalnom, mirovinskom sustavu i zanemarivanju privatnog sektora nauštrb javnog», uputio prilično bezobzirnu konstataciju da «Hrvatska ima puno bolnica, neke od njih su vrlo velike, ali one ne mogu biti starački domovi».

Svjetska banka ionako već godinama provodi teror u javnosti tvrdnjama «da za poticanje otvaranja novih radnih mjesta Hrvatska mora smanjiti troškove zapošljavanja i otpuštanja» – što naravno vodi u smjeru konačnog redizajna Zakona o radu, u kojem smislu su već u medije pušteni probni baloni. Kako opet prenose mediji, «preporuke Svjetske banke su sniziti troškove otpuštanja kako bi se potaknulo otvaranje novih radnih mjesta, uvesti fleksibilnije radno vrijeme kako bi se tvrtke mogle prilagoditi svakoj promjeni na tržištu i ublažiti rigidnosti vezane uz određivanje plaća… Svjetska banka ima prigovore čak i na zakonsko reguliranje zapošljavanja, prema kojem je Hrvatska već sada među najgorima u Europi.»

Uz ovakve međunarodne pritiske i beskičmenjačku politiku na vlasti, možemo li u novoj godini očekivati bilo što osim nastavka putovanja na kraj noći?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email