Šparaju ljudi čitave godine kako bi otputovali na more. Pa makar poslije ni za kruh nemali. Sad kad je ljeto gotovo i kad je krenulo preslišavanje gdje je tko bio, koliko je potrošio, kako se proveo, podsjetilo me to na jednu čudnu situaciju. U selu nekih rođaka prije par godina pukla bruka. Bračni par se pozdravio sa susjedima, otišao na more, a u kasnim noćnim satima u kući u kojoj sami stanuju viđeno je svjetlo. Da nije provala i da nisu uljezi uvjerili su se brižni susjedi kad su osluškujući i prateći razvoj situacije začuli i poznate glasove. Planovi se izjalovili, pa ljudi odlučili da ne opterećuju selo, nego da se prave da su otputovali…

Prioriteti… Bez svakodnevnih radnih obaveza i rutine odmor može biti bilo gdje, samo ovaj dio s odlaskom od točke A do točke B umije biti zanimljiv. Danas se može putovati na vrlo jednostavne načine, živimo u eri kad je to pristupačno. A putovanja neki i dalje doživljavaju kao odraz socijalnog statusa. Drugi – intelektualnog. Jer putovanja bi trebalo da obogaćuju znanje, iskustvo, duh…

Putuju ljudi kako bi vidjeli druge zemlje, predjele, druge kulture, živote, druge ljude. Da se zabave, da nešto nauče, da prošire vidike, razbiju predrasude, stvore uspomene…

A što od toga postignu? Vrlo, vrlo često tek da izgrade lažnu sliku o sebi kao nekome tko je svemu tome sklon, tko tome teži, i na kraju (a to su skloni prikriveni turisti da povjeruju), da je to i – postigao.

Putovanje bi trebalo da bude sadržajnije od uputstava iz brošura i turističkih vodiča. Da je više od razgledanja spomenika i naslikavanja. Obilazak, upoznavanje, pa i saživljavanje s dalekom egzotičnom kulturom opet turista ne čine putnikom. Dok god onu kulturu koja mu je pred nosom – ignorira. U tom slučaju se svrstao samo u grupu onih koji mogu sebi putovanje priuštiti, bilo vremenski, bilo financijski. I to je sve.

Putovanja su precijenjena. Putovanja su zapravo način života. Ljudi koje srećemo obogaćuju više nego kilometri koje pređemo, a ljude srećemo svaki dan, svuda… Stalna potraga za nečim novim i nedoživljenim nagoni čovjeka da mašta i traga za nekim drugim mjestom, a ne doživi ono na kojem jeste. Sklonost i umijeće promatranja svijeta i upijanja pojava u njemu ispoljava se na svakom koraku. Makar nešto bilo iza ćoška. Tko ne umije da se zagleda u ocvjetalu krošnju lipe pred vlastitim pragom, teško da će uživati i u egzotičnim predjelima. Oni će za njega biti samo slike, plošne i nijeme.

A prikriveni turisti, koji njeguju lažnu sliku o sebi, sebe doživljavaju i predstavljaju kao putnike, imaju samo jednu dobit. Za svoju sujetu. Koliko to pozitivno može biti.

Jer bez obzira na sve neosporne čari i blagodati svakog, pa i najgoreg putovanja, putovanje bi prije svega trebalo da čovjeka obogati skromnošću, da uvidi koliko je mali na svijetu, koliko toga ne zna i ne poznaje. A ne nadobudnošću što ima ispečatiran pasoš. Trebalo bi da nauči čovjeka da vidi mjesto iz kojeg dolazi novim očima. I da ljude gleda drugim očima. Da prihvaća i razumije drugog. A kad se neko odakle god vrati s hrpom fotografija, koliko god šarene i lijepe bile, pa makar se vratio i s uspomenama i uzbudljivim doživljajima i spoznajama, i dalje se ne razlikuje od turiste ako to nije naučio. Ispečatiran pasoš nije dovoljan.

“Sretni i pametni malo putuju i u rijetkim putovanjima nalaze sve što im treba: što čovjek od putovanja i može da dobije. A nesretni kruže i krstare svetom, uzalud tražeći i ne nalazeći svoje putovanje. Ono što svaki čovek treba da nađe ostajući kod svoje kuće, to se ne može naći u svetu”, rekao bi Ivo Andrić.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email