Prema najavama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, od iduće školske godine građanski odgoj i obrazovanje postaju dio obrazovnog sustava kao redovni ili izborni predmet.

Prema recentnim istraživanjima učenici su pokazali vrlo slabe rezultate u poznavanju uloge građana u demokratskom društvu kao i demokratskih procesa općenito. Zato će ih država, kroz svoje mehanizme, naučiti koja je njihova uloga u društvu. Ono što mene osobno više zabrinjava jedna je druga vrsta nepismenosti, a koja je mnogo pogubnija nego ne poznavanje funkcioniranja građanskog društva ili osnova demokracije. Problem ekonomske nepismenosti, nepoznavanje osnovnih ekonomskih pojmova i relacija dugoročno su mnogo pogubniji od građanske nekulture što dokazuje i situacija u kojoj se naše društvo nalazi. 

Povjerenje na izborima političkim interesnim grupacijama daje se na temelju svjetonazorskih preferencija, a ekonomski segmenti političkih programa ostaju potpuno nebitni i marginalizirani. Drugačije ne može ni biti jer prosječni građanin ne poznaje čak ni mehanizme pomoću kojih država/vlast može pokrenuti gospodarske tokove. Uloga Hrvatske narodne banke, uloga raznih ministarstava financija, obrta, gospodarstva potpuna su nepoznanica za veliku većinu birača. U takvim uvjetima svaki napor na jačanju građanskog društva, a koji ne bi obuhvaćao edukaciju na ekonomskom planu, nema nikakvog smisla jer je upravo ekonomija ključna poluga u razvoju društva. Međutim, pogledamo li kompetencije hrvatskih građana još jednom se potvrđuje teza da narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Birači jednostavno nisu kompetentni izabrati vlast kakvu trebaju jer nisu vođeni činjenicama već nerealnim željama i pamfletima koji se podmeću kao ekonomski program. Glasaju za političare koji obećavaju brda i doline iako mjere ekonomske politike koje oni nude imaju potpuno drugačije učinke od proklamiranih. U svjetlu takvih okolnosti ne može iznenaditi ni ekonomski ambis u kojem se nalazimo, a koji će se u svom punom izražaju pokazati tek u bliskoj budućnosti.

Kao aktivist «Živog zida», neovisnog udruženja građana koje se bori za zaštitu ljudi koji se nalaze pred deložacijom iz svog jedinog doma zbog neotplaćenih dugova, iz prve ruke se susrećem sa sudbinama desetina i desetina ljudi koje čeka neizvjesna sudbina i beskućništvo. Dugovi koje su hrvatska kućanstva generirala kroz prethodnih dvadeset godina danas dolaze na naplatu, ali novca više nema. Ali ono što je najbitnije u čitavoj priči oko besparice je da ona više nije osobni problem pojedinca, stvar njegove sposobnosti da zaradi novac ili obrazovanja i kompetencija koja se traže na tržištu rada. Da je tomu tako pokazuju i brojke zavoda za zapošljavanje na kojem čame tisuće i tisuće ekonomista, pravnika, ali sve više i inženjera, informatičara i ostalih čija su zanimanja do nedavno bila tražena i cijenjena. Radi se o strukturnom problemu, o temeljnom ideološkom opredjeljenju svih dosadašnjih vlada i svih saziva Sabora da novac mora biti dug i da samo kao dug može ulaziti u opticaj. Kako bih potpuno pojednostavnio ključni problem dužničke doktrine, poslužit ću se jednostavnim primjerom. Sav novac koji se nalazi u opticaju zapravo dolazi od zaduživanja. Država se zadužuje, a posljedično i građani. Takav financijski sustav koji je baziran isključivo na kreditu nužno dovodi do neotplativosti duga i teške kreditne krize jer novac za otplatu kamate nije ušao u opticaj zajedno s glavnicom kredita. Budući da taj novac nikada nije ušao u opticaj on niti ne postoji, pa ga sukladno tome nije moguće ni vratiti. Stoga, jedini način da netko tko je uzeo 100 tisuća eura kredita vrati taj iznos banci je da neka druga osoba uzme novi kredit i na taj način pusti novac u opticaj te omogući prethodno zaduženom otplatu njegove kamate. Slikovito prikazano: ako voda (novac) u čašu ulazi isključivo kroz slavinu, da li je razumno očekivati da će nakon zatvaranja slavine (zastoj kreditnih aktivnosti) biti moguće nazad u vodovodni sustav vratiti više vode nego je kroz njega prethodno pušteno u čašu? Sasvim razuman i logičan odgovor je da takvo što nije moguće. Jedini način da se iz prve čaše u sustav vrati veća količina vode u sustav je da netko drugi također pusti vodu iz slavine i napuni neku drugu čašu, te potom vodu iz te druge čaše prelije u prvu i tako omogući da se iz nje u sustav vrati više vode nego je u nju kroz slavinu pušteno. Na prvi pogled zvuči komplicirano, ali savršeno objašnjava način na koji iz sustava izlazi novac ostavljajući iza sebe stotine tisuća ljudi bez radnih mjesta, a posljedično i bez sredstava za život. Da je ova računica točna pokazuje i činjenica da je od 2008. kad je kriza započela, broj ovrha nad nekretninama porastao za nevjerojatnih 2.100 % odnosno sa 350 u 2008. na 6.500 u 2013. godini. Sustav koji je moguće održavati jedino stalnim dolijevanjem novih čaša vode odnosno novim kreditima dugoročno nije održiv što će hrvatski građani na svojim leđima tek osjetiti. Radi se o piramidalnoj shemi koja se može održati dok postoji kreditna ekspanzija, no njenim zastojem dolazi do kraha čitavog sustava.

Istovremeno ministar Linić nam prodaje bajke da su dugovi otplativi i da država vraća svoje dugove što je čista i bezobrazna laž jer nas je ova Vlada u dvije godine zadužila za nevjerojatnih 35,2 milijarde kuna, a stara zaduženja otplaćuje novima. Istovremeno, građanima poručuje da moraju vraćati dugove iako nema dovoljno dostupnog novca u opticaju pomoću kojeg bi građani vratili svoj dug. Najavljene mjere štednje dodatno će smanjiti količinu dostupnog novca pa će se kriza sasvim sigurno produbiti i izbaciti na ulicu tisuće i tisuće građana. Ovaj pojednostavljeni prikaz rak rane našeg financijskog sustava pokazuje da trend ima negativnu tendenciju i da su sve priče oko oporavka, rasta BDP-a i smanjenja nezaposlenosti puko mazanje očiju biračima. Dokad će igra  potrajati ovisi jedino o količini dobara koje država još ima za prodati strancima. Ono što je svima jasno je činjenica da je imovine sve manje, a dugovi su sve veći i veći.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email