U utorak je u Privrednikovom domu održana tribina na kojoj su mladi pjesnici imali priliku predstaviti svoje radove, reći par riječi o blogu Crni gràd na kojem objavljuju svoje radove, ali i osvrnuti se na današnju pjesničku scenu u Hrvatskoj.

Jedni od glavnih pokretača ovog bloga su Franko Burolo i Marko Pavlovski, koji su se već predstavili u Privredniku na pjesničkoj večeri prije mjesec dana. Ovaj blog za sada broji sedam pjesnika, a djeluje od kraja 2011. godine.

„Nadamo se da ćemo povećati broj ljudi koji pišu za blog, iako postoji selekcija – ne možemo objaviti svakoga ko nešto napiše“ počeo je Marko Pavlovski.

„Selekcija je, kao i kod svih stvari, dosta teška, osnovni kriterij je naše subjektivno viđenje talenta, a jedan od vrlo važnih kriterija je ljubav prema poeziji“ dodao je Franko Burolo.

S time su se složili i ostali pjesnici, a zatim se svako od njih ponaosob predstavio.

Franko Burolo je već stekao određeno iskustvo, što se i vidi u njegovim pjesmama. Izdao je dvije zbirke, a kako je interes izdavača za poeziju vrlo slab, drugu zbirku Web of Longing izdaje u elektronskom obliku. Frankove pjesme vizualno su unikatne, slikovite, a bave se različitim temama, od svakodnevnih pojava koje zaokupljuju mladog umjetnika pa sve do društveno aktualnih i relevantnih pojava koje se tiču našeg društva.

„Ljepota objavljivanja na internetu je što poeziju možete spojiti i sa drugim medijima, poput zvuka i vizualnih efekata“ rekao je Franko i dodao kako elektronsko izdavaštvo sve preuzima i polako ima prevlast nad tiskom. Franko piše i društveno angažirane pjesme, provlačeći antifašizam, rat i društvne probleme kroz svoje stihove.

S druge strane, pjesme Marka Pavlovskog nisu toliko hermetične, kao kod Franka, već su vrlo narativne, opisne. Marko Pavlovski je asistent na odsjeku za informacijske znanosti, a njegove pjesme objavljivane su u brojnim književnim časopisima poput „Republike“ i „Balkan Expressa“.

„U Hrvatskoj postoji jaka scena mladih pisaca koji idu prema srednjim godinama, sada treba pružiti priliku nama najmlađima“ rekao je osvrćući se na stanje u Hrvatskoj.

„Svoju zbirku Zagrebska anatomija na samotijata objavio sam u Makedoniji, jer u Hrvatskoj to nisam uspio. Dakle, dok je cijeli proces prevođenja, pronalaženja izdavača, štampanja i predstavljanja u Makedoniji prošao, u Hrvatskoj se nije ništa pomaklo po tome pitanju. Mislim da to dovoljno govori o mogućnosti afirmisanja mladih pjesnika kroz izdavaštvo“ rekao je i dodao kako svi očekuju da pjesnik postane brend, a niko ne želi njega prvi objaviti da bi mogao uopće postati brendom.

Pjesnik Darko Ždralović predstavio je svoju erotično – komičnu poeziju i tako unio jednu drugačiju atmosferu na tribini. Erokomika, kako je sam naziva, došla mu je nakon što je napustio Katoličko – bogoslovni fakultet i religiju.

Zdenko Franjić mi je pomogao oko izdavanja prve zbirke poezije Nimfonija, u kojoj su pjesme pune gongorizma“ rekao je Darko.

„Volim vulgarizme i neologizme, moje pjesme odišu nijma, a takođe eksperimentiram sa prozom koja ima slične teme, ali u dodiru sa fantazijom“ dodao je. Kod Darka se vidi nedostatak iskustva kad je znanost o književnosti u pitanju, ali to je nadomjestio svojom iskrenošću i otvorenošću prema publici. Želja za originalnošću i volja za pisanje jedino je što mu treba da bi stvarao.

Sušta suprotnost Darku bio je Ivan Hozjan koji je na početku svog izlaganja pozdravio prisutne kao djecu, što je dalo dojam da se nalazimo u dječijoj emisiji. Izdao je zbirku pjesama Scenografija, u kojoj se, osim deskriptivnih pjesama o prirodi, nalaze i dječije pjesmice. One su vrlo jednostavne, zvučne, rima je pravilna cijelo vrijeme, a svaka je pisana iz perspektive djeteta.

„U pripremi su još dvije slikovnice, a jedna od njih ilustriraće namještaj kao živa bića“ rekao je Ivan. Uz Ivana nastupio je i medvjedić Vjenceslav koji je pročitao jednu Ivanovu pjesmu. Ovakav zabavno-lutkarski pristup prisutni su s veseljem pozdravaili, a Darko je kolegi poručio da se zaposli kao zabavljač djece u vrtiću.

Dvije vrlo talentirane pjesnikinje čije su pjesme čitane na tribini, Marija Renić i Dorotea Jakić, nisu bile u mogućnosti doći. Marija piše od svoje devete godine i od tada se javlja konstantna potreba za pisanjem. Iako joj je tek šesnaest godina, Dorotea piše, a kako su kolege pjesnici primjetile, tematski vrlo uznemirujuću, ali veoma zrelu poeziju.

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email