Predrag Ejdus: Jugoslaviju su srušili komunisti nacionalisti

Piše: Bojan Munjin

Predrag Ejdus, jedan od najboljih kazališnih glumaca ovih prostora, pripada staroj dobroj školi beogradske glume

Predrag Ejdus, jedan od najboljih kazališnih glumaca ovih prostora, pripada staroj dobroj školi beogradske glume, koja je istesana pred ozbiljnim profesorima Akademije za pozorište i koja je stvorila i druge velikane kazališne scene. Od njegovih brojnih uloga neke su žive i danas: Kir Janja, Shylock u “Mletačkom trgovcu”, Porfirije u “Zločinu i kazni”, knez Miškin u “Idiotu”, a onu hrvatskog povjesničara u “Šovinističkoj farsi” pamte milioni gledalaca. Igrao je i u sijaset filmova, dobio niz nagrada i priznanja, bio upravnik Narodnog pozorišta i profesor beogradske Kazališne akademije. Razgovaramo u Zagrebu, u toku proba za “Gospodu Glembajeve” koji će premijerno biti izvedeni na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Ovog ljeta u Dubrovniku igrate glavnu rolu, Ignaca Glembaja, u predstavi “Gospoda Glembajevi”. Predstavlja li za vas Krležin svijet nešto drugačiji dramski milje od onoga u kojem, u beogradskim teatrima, uglavnom nastupate?

Počeo sam glumačku karijeru u Jugoslaviji i nama Krleža nije bio “drugi milje”. U školi sam pročitao celog Krležu, barem što se tiče njegovih najznačajnijih drama, a imao sam prilike i da gledam velike beogradske glumce u njegovim komadima, šezdesetih i sedamdesetih godina, ili one koji su s Krležom gostovali u Beogradu. Nisam imao čast da upoznam samog Krležu, ali sam čuo o njemu mnogo priča i anegdota: neke krajnje transparentne i neke veoma neobične, zagonetne i tajnovite. Za mene je Krleža, uz Crnjanskog i Andrića, bio jedan od naših najznačajnijih pisaca. Nisam puno igrao Krležu, ali sam igrao starog Glembaja u Narodnom pozorištu u Novom Sadu u režiji Egona Savina: bila je to jako dobra predstava s kojom smo puno gostovali, bili smo i u Zagrebu, koja je bila vrlo dobro prihvaćena. Mnogi moji kolege i studenti dolazili su da je gledaju i po nekoliko puta jer su smatrali, naročito u drugom činu, gde smo Boris Isaković i ja imali taj poznati duel između oca i sina, da se gotovo radi o maloj školi glume. Stvarno smo uživali u toj predstavi. Kada sam bio pozvan da sada u Dubrovniku igram starog Glembaja, izvukao sam taj stari tekst i shvatio da su mi sve te intonacije poznate i žive. Velika mi je čast i zadovoljstvo što ću ponovo igrati u toj Krležinoj drami, jer to je pravo kazalište, a ono je najvažnije od svega. U komadu moj junak ima 69 godina, koliko i ja sada, ekipa je odlična, a režiser Zlatko Sviben ima zanimljivih ideja, bit će i songova… I dalje pamtim taj Krležin tekst, čini mi se da sam pogodio i taj karakteristični zagrebački, agramerski govor, pa mi je lektorica na probi u jednom trenutku rekla: “Pa vi bolje govorite kajkavski nego pola glumačke ekipe…”

Glembajevi kao Agrokor

Što vam je važno u pristupu ulozi kada su u pitanju “Gospoda Glembajevi”?

Ono što ja beskrajno cenim u teatru je visoka tehnika govora. To, naravno, nije u pozorištu jedino važno, ali tehnika govora, koja je uzbudljiva i teška i koja se zapostavila zadnjih godina, naročito kod mlađih generacija i koju je negovala zagrebačka glumačka škola, jest ta vrsta “špreheraja”, ti slapovi misli koje treba držati konzistentno, a s druge strane prirodno i uverljivo. To je kod Krleže najteže i to je veliko umeće. Ceo taj Krležin dramski soj su reski i jasni likovi, kombinacija agramerskog i dekadentno venecijanskog, s novokomponiranim bogatašima – to sve miriše na ovo danas. Ako vidiš kako se završavaju “Glembajevi”, onda to liči na ono kako je završio Agrokor. I ta dimenzija je u našoj predstavi vrlo aktuelna.

Ostanimo još na temi Krleže. U predstavi “Rođeni u Yu” beogradskog JDP-a, koja je bila koncipirana kao autentično svjedočanstvo glumaca o vremenu Jugoslavije, na sceni ste priznali kako ste se u vojsci sukobili s jednim vojnikom oko pitanja tko je bolji pisac, Krleža ili Crnjanski. Što se zapravo dogodilo?

Bio je to jedan idiotski, alkoholičarski sukob u Skoplju 1974., koji se skoro završio zatvorom, no srećom sve je dobro prošlo. Neki potpuno iracionalni nacionalistički naboj, koji do tada nisam poznavao, prokuljao je iz mene uz pomoć mastike, isto je bilo i s tim mojim drugom i sve se slomilo na Crnjanskom i Krleži. Naš poručnik je napravio istragu “ko je prvi počeo” i zanimalo ga je da li je bilo psovanja četničkih i ustaških majki, ali se sve srećom zagladilo. Petnaest godina kasnije, gostovao sam s jednom predstavom u zagrebačkom HNK-u i taj moj znanac iz vojske, koji je stanovao baš preko puta, iznad Kazališne kavane, nazvao me je telefonom nakon predstave i pozvao me da svratim na piće. Otišao sam kod njega, izljubili smo se bogzna kako i kada su njegova žena i deca otišli da spavaju, mi smo ponovo počeli da pričamo… Bilo je to vreme pred raspad Jugoslavije i naš razgovor je, kako je vreme odmicalo, ponovo bivao sve užareniji. Negde oko pola pet ujutro, moj drug, shvatajući da se diskusija počela primicati opasnom rubu, kaže meni: “Stari moj, sada bi bilo najbolje da izađemo iz stana…” U to rano jutro on me otpratio do kolodvora na voz za Beograd. Posle više nikada nisam video tog mog druga, Karla Gajića. Čuo sam da se s porodicom odselio u Španiju.

Vratimo se kazalištu. Duh današnjeg teatra često nazivaju kazalištem buke i bijesa. Što vi mislite o takvom teatru?

Pratim moderno pozorište još od prvih BITEF-a u Beogradu od kraja šezdesetih godina i upućen sam u razne stilove, pozorišne događaje i razne uzbuđujuće predstave. Iskreno rečeno, ako je tzv. pozorište buke i besa naziv za postmodernistički teatar, onda ja nisam veliki ljubitelj takvog pozorišta. Naravno, i u takvim predstavama može biti nešto vredno i zanimljivo, ali u poslednje vreme ima puno takvih izvedbi koje liče na ono što smo mi govorili kao deca – na prodavanje ogledalca crncima. Čini mi se da u takvom pozorištu ima previše neke forme koja je sama sebi cilj i svrha i koja o nekoj temi pokušava da na grub i silovit način publiku dovede do neke poente i stava. Takav način ili potcenjuje ili precenjuje inteligenciju publike. Možda je mene pregazilo vreme, ali ja iskreno mislim da teatar, pa i danas, mora da ima priču i emociju, mora da ima iluziju, tajnu, svoj logos i meru. Što kaže Jovan Sterija Popović, doduše ironično, u “Kir Janji”: “Sve sos mera, pa ćeš dođeš do velika slava.” Dakle potrebna je mera stvari. I u pozorištu.

Nedavno ste rekli da društveni život u Srbiji vidite kao prostor iracionalne konfuzije…

S jedne strane, ovaj naš prostor ima manu kratkog pamćenja, a sa druge, on nema kontinuitet pameti i elite. Ljudi i narod ovde iznova i iznova doživljavaju neke nove početke i krive predstave o prošlosti, o kvalitetu života i o istorijskim situacijama. Naši ljudi imaju jedan neprestani kolektivni zaborav i potrebu za vođama koji su se vaspostavili na vrlo volšeban, ponekad kriminogeni način. Kada pogledaš zbivanja zadnjih trideset godina i šta se sve ovde događalo, onda vidiš da ovde postoji samo kontinuitet šljama. To su neki ljudi koji su u turbulentnim situacijama osvojili prvobitnu akumulaciju kapitala, no problem je što mi nemamo treću generaciju elite koja je od te akumulacije napravila nešto bolje. Ovde svakih trideset godina neko silazi s brda i želi da pobije i opljačka dotadašnju elitu i stvori novu elitu, novu istoriju, nove kriterije i nove podanike. Mi konstantno živimo u vremenu podaništva: radi se o nekoj vrsti straha, pa onda i o potrebi da se čim pre uđe u neke nove konstelacije, da se poveruje novim, samozvanim i vrlo često sve gorim i mediokritetskijim idejama i vođama. To onda, naravno, spušta intelektualni i moralni nivo ljudi i društva.

Vatrica koja tiho gori

Po vašem mišljenju, zašto se raspala Jugoslavija? Jesu li je srušili komunisti ili nacionalisti?

[pullquote]Na premijeri “Šovinističke farse” u Zagrebu u prvom redu je sedio krem hrvatskog CK-a: Stipe Šuvar, direktor Vjesnika, Kosta Spaić, Fadil Hadžić i još neki partijci… Predstava je doživela neverovatan uspeh – osim u prvom redu[/pullquote]

Srušili su je komunisti nacionalisti. Raspad je pre svega počeo u Partiji i to je danas jasno kao dan. Nešto slično se dogodilo i u SSSR-u još za vreme Andropova, koji je bio dugogodišnji šef KGB-a i jedan od najinteligentnijih ruskih rukovodilaca u to vreme. Oni su sredinom osamdesetih shvatili da su komunizam i jednopartijski sistem neodrživi i da će morati da uvedu parlamentarni sistem. Ali oni su znali da se to ne može dogoditi kaotično i odlučili su da stvore razne partije iz KGB-ovskih struktura. Upitali su se: Šta je to što je ruskom narodu bilo uskraćeno 70 godina? Ruski nacionalizam. I tako su pronašli čoveka koji će stvoriti stranku temeljenu na ideji ruskog nacionalizma, opskurnog KGB-ovca s Krima Vladimira Žirinovskog, koji je deset godina kasnije bio drugi čovek po popularnosti na izborima u Rusiji. Isti proces se događao i ovde. Te bezbednosne službe, od Crne ruke i Apisa pa nadalje, koje su decenijama harale ovim prostorima, haraju i danas. Zašto smo mi države koje nisu otvorile svoje dosijee i zašto nismo napravili lustraciju? Te službe su, između ostalog, uticale na raspad Jugoslavije, koliko god su održavale prošli sistem. Mi danas u Srbiji imamo parlament koji nije u stanju da kontroliše ni jednu obaveštajno-bezbednosnu agenciju, što bi bio jedan od preduslova funkcionisanja pravne države. Neko vlada i upravlja tim službama, a narod nema saznanja i uticaja kako one funkcionišu, koga prate i prisluškuju i u ime koga to rade. Trojstvo vlasti nije zaživelo i zato sada imamo vođe koji su sve autoritarniji i autoritarniji.

Predstava “Šovinistička farsa” iz osamdesetih, u kojoj glumite hrvatskog nacionalistički nastrojenog povjesničara (srpskog historičara je igrao Josif Tatić), započela je kao komedija, a završila kao tragedija…

Kada se nešto zove “Šovinistička farsa”, onda možete zamisliti koliko je u to vreme započela kao pomalo podzemna predstava. Recimo, jedan naš poznati pozorišni kritičar napisao je kritiku posle naše premijere, ali ju je mogao objaviti tek nakon stote izvedbe. Kako je predstava nastala u produkciji beogradskog SKC-a, pitali smo tadašnjeg mladog i ambicioznog upravnika, Bojana Bugarčića, kako ju je uspeo da progura. On je rekao, kada je pročitao komad, da su mu se gaće tresle, ali tada je tekst dao svom ocu, Nikoli Bugarčiću, koji je bio visoki funkcioner Udbe, da on proceni da li to može da se igra. Tata je odgovorio: “Igraj ti to, sine, bez problema.” Na premijeri u Beogradu je bio i Petar Veček, tadašnji direktor zagrebačkog kazališta Gavella i selektor dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, koji je imao zanimljivu ideju da se predstava igra kao kabaretski program u dubrovačkoj Gradskoj kavani, ali kao incident – kao svađa dva pijanca na temu Hrvata i Srba. Da bi ostvario tu ideju, predstava je prvo trebala da se odigra u Gavelli. Te večeri u Zagrebu je dvorana bila prepuna, a u prvom redu je sedio krem hrvatskog Centralnog komiteta: Stipe Šuvar, direktor Vjesnika, Kosta Spaić, Fadil Hadžić i još neki partijci zaduženi za kulturu. Predstava je doživela neverovatan uspeh – osim u prvom redu. Tu su bila kamena lica. Sledećeg jutra trebali smo se s Večekom dogovoriti oko gostovanja u Dubrovniku, ali Veček se nije pojavio i mi smo shvatili da su kamena lica odlučila da se “Šovinistička farsa” ne igra u Dubrovniku. Ali, na opšte iznenađenje, Fadil Hadžić pozove nas na svoj festival satire u Zagreb, gde mi ubedljivo pobedimo i on odluči da taj komad postavi na repertoar kazališta “Jazavac”. Onda je Željko Königsknecht, koji je u toj predstavi igrao tog hrvatskog povjesničara, dobio neopoziv poziv za vojsku i ja sam igrao tu ulogu u Jazavcu čitavih godinu dana. Tako je “Šovinistička farsa” od underground predstave na rubu zabrane postala mainstream, čak smo gostovali u novogodišnjem TV programu. Poslednju predstavu, pred rat, odigrali smo baš u Dubrovniku, u trenutku kada su Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo imali svoj predizborni skup na dubrovačkoj rivi. Posle predstave rekli su mi da smo imali više gledalaca nego Savka na svom skupu. Posle tri godine pisac teksta, Radoslav Pavlović, napisao je i “Šovinističku farsu 2” i “Šovinističku farsu 3” i četvrti deo “Vidimo se u Hagu”, što je nakon prve “farse” bilo i najbolje, a onda smo s autorom prekinuli saradnju, jer se on od duhovitog satiričnog pisca pretvorio u ostrašćenog srpskog nacionalista.

Na kraju, koja je cijena glumačkog posla, kojim se bavite već preko pedeset godina?

Celog života sam se trudio da ne postanem fahidiot i u tome sam delimično uspeo. Cena glumačkog posla je jedno ogromno raubovanje glumačkog organizma: i fizičkog, i psihičkog, i mentalnog. Ali ono što osećam i dan-danas je veliko zadovoljstvo izlaska na scenu. Ako mi se dogodi da sam umoran, kada izađem na scenu, ja se nakon predstave potpuno obnovim. To mi se događalo mnogo puta. Osim tog velikog zadovoljstva postoji i ogromna odgovornost uopšte stati na pozornicu, bez obzira na veličinu uloge. Nikada nisam izašao na scenu nespreman. Pozorište je jedno veliko trajanje i to je kao vatrica koja tiho gori: nekada tinja, nekada se razgoreva, ali stalno gori i mi glumci smo čuvari te vatre da se ona ne ugasi. Tu vatricu stalno potpirujem i u sebi i u drugima. Meni moja žena kaže da želim da umrem na sceni, što nije baš smisleno, ali mnogi glumci igraju do samog kraja, do smrti, u dobi od preko 90 godina. Kada sam na sceni, ne razmišljam o prekidu glumačkog posla – i dalje volim da se igram. Što sam stariji, mnoge stvari iz mog života su nestale: uzbuđenja, strasti, interesi, sportovi, pa i poroci, i oni su nestali, ali ostao je još samo taj jedan porok – gluma.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: