Kroz sivilo guste jutarnje magle naziru se farovi. Počinje radni dan. Grad se budi obavijen morem bjeličastog prekrivača. Podižem rolete kao pospane kapke i zaranjam u novi dan. Jednocifreni datumi u mjesecu, a praznična novogodišnja euforija se već od ranih sati zahuktava. Sve je brže i drugačije u odnosu na uobičajena jutra. Kako se razvedrava, sve predanije se pripremaju jelovnici za praznične trpeze, užurbano i pomahnitalo hita se u kupovinu poklona i ukrasa, raznobojne sijalice, šljokice, okićeni borovi po gradu, blještavi izlozi, zvuci izlizanih prazničnih pjesama koje kao pokusnim miševima treba da nam izazovu reakciju ushićenja…
Na stranu to što su bjesomučno trošenje i kupovanje u potpunoj suprotnosti s duhovnom idejom većine vjerskih praznika koji slave skromnost i ljubav. Na stranu agresivno nametanje slavljeničkog raspoloženja, komercijalizacija blagdana, sumanute potrošačke navike i nemogućnost da iste realiziramo. Na stranu i nelagoda izazvana neskladom jer ne želimo i ne možemo da ispunimo društvena očekivanja, da oponašamo ushićenje kad nam do njega nije. Sve se to može zaobići, pasivno promatrati ili ni ne promatrati, skloniti pogled. Istina, kamo god sklonimo pogled, mediji i društvene mreže, reklame i trgovci nude nam iluziju sveopćeg obilja i sreće. Svijet iz novogodišnje reklame Coca-Cole s Djeda Mrazom kao zaštitnim licem u glavnoj ulozi koji se razdragano smiješi u idiličnom, veselom okruženju… To je tako i ne mora ni da se razumije ni da se objašnjava. Najmanje da se osuđuje.
Kvazinovi početak kolektivno se proslavlja na svim gradskim trgovima, po birtijama, kod susjeda, u domovima, uzbuđenje raste eksponencijalnom brzinom kako se bliži to što se bliži. Svakome se nešto drugo bliži. Svatko nešto drugačije iščekuje. Nešto bolje.
Praznici obično mirišu na kuću i na zajedništvo. Na nešto lijepo, na obilje, radost, na nešto toplo i dragocjeno što ne umiješ da imenuješ, ali znaš da to čini praznike praznicima. Ali s vremenom ti mirisi počnu da blijede. Praznici prestanu biti radost. Postanu opterećenje. Financijsko, društveno. Sve samlji gledaš u čudu te nesvakidašnje konstruirane podražaje iz vanjskog svijeta koji bi valjda trebalo da stimuliraju težnju da se priključiš nekakvoj kolektivnoj čaroliji.
Samo što sad umiješ da prepoznaš. Prosto znaš da je sve lažno. Lica iskešena u osmijehe kao u karnevalskom ludilu ne mogu u tebi izazvati ništa drugo do jeze. I žaljenja.
Hedonizam i egoizam imaju jedno tužno naličje. Ta kolektivna histerija kao uoči sudnjeg dana, kupovanje namirnica koje se ne stignu poslije pojesti i poklona koji se ne mogu priuštiti, sumanuta jurnjava ulicama, pustošenje butika i trgovina, redovi pred kasama, zastoj u prometu… To je samo nesvjesni pokušaj osvete monotonom i ispraznom životu. Kompenzacija za sve propušteno. Puštanje onog infantilnog i bezbrižnog da se ispolji. Povratak u djetinjstvo u kojem praznici imaju poseban status. Šarenilo ukrasa i bogatstvo poklona podsjećaju na djetinjstvo, na najljepši i najbezbrižniji dio života, bez stresa i obaveza.
Neko sebi taj bijeg priušti znajući da će mu nakon njega biti još teže, opije se tom iluzijom slavlja znajući da mamurluk neće kratko trajati. A nekog praznična histerija samo još jednom bolno podsjeti da je djetinjstvo prošlo i da privid sigurnosti i radosti više nije moguće postići. Da smo kao prskalice koje dogorijevaju i polako počinju žariti promrzle prste.
