Tokom posljednjeg desetljeća Zakon o područjima od posebne državne skrbi doživio je brojne izmjene i dopune, a koje su pratili brojni podzakonski, odnosno provedbeni akti.

Sve je to stvorilo pravnu nesigurnost, posebno kod povratničke i izbjegličke populacije. Brojne nevladine organizacije godinama su ukazivale da su neke odredbe Zakona o područjima od posebne državne skrbi diskriminirajuće i da je na njih neobjašnjivo zažmirila i evropska administracija tokom procesa pregovaranja o pristupanju Hrvatske EU. Među diskriminirajućim odredbama izdvaja se ona koja određuje rokove da se povratnici u obnovljenu kuću ili u dodijeljenu stambenu jedinicu po programu stambenog zbrinjavanja moraju useliti u roku od 30 dana od ostvarivanja prava, te da tu, bez obzira na uvjete života, moraju provesti punih deset godina, tokom kojih stambenu jedinicu ne smiju prodati, otuđiti ili darovati.

Ove odredbe nalazile su se i u ugovorima o obnovi ili dodjeli stambenih jedinica koje su povratnici potpisivali. Zbog takvih ugovora podneseno je najmanje 50 kaznenih prijava protiv srpskih povratnika na području zapadne Slavonije i Banije kojima se traži povrat državnih sredstava uloženih u obnovu kuća jer korisnici nisu u njima pronađeni. Tokom jedne od brojnih ovogodišnjih izmjena i dopuna Zakona o području od posebne državne skrbi Klub zastupnika SDSS-a u Saboru uspio je svojim amandmanima ukinuti rok od 30 dana za useljenje kao i desetogodišnju zabranu ograničavanja raspolaganja i obavezu življenja u obnovljenom objektu, i to samo za one povratnike protiv kojih nije pokrenut sudski, niti ovršni postupak.

Kako bi uopće došli u situaciju da potpišete jedan takav diskriminirajući ugovor koji ograničava slobodu kretanja i prava vlasništva morate proći birokratsko «sito i rešeto». Prvo, srpski povratnici ne mogu obnoviti kuću ako ne mogu dokazati da su na tom kućnom broju prebivali 1991. godine. Također, ukoliko imaju u vlasništvu ili u suvlasništvu bilo koji useljiv objekt od Vardara do Triglava, ne mogu ostvariti pravo na stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj. Kakve je rezultate u praksi polučio Zakon o područjima od posebne državne skrbi najbolje pokazuju podaci da od 68.769 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje na području od posebne državne skrbi, samo njih 10.431 odnosi se na bivše nositelje stanarskih prava za koje jedino možemo reći da su većinom srpske nacionalnosti, a od kojih je pozitivno riješeno tek 7.437. Također, sve ove godine na područjima od posebne državne skrbi bila je praksa da se kuće koje su u vlasništvu države daruju stanovnicima hrvatske nacionalnosti, dok pripadnici srpske zajednice te kuće su mogli samo otkupiti. U zadnjim izmjenama i dopunama Zakona o području od posebne državne skrbi još se više komplicira i otežava povratak na koji se samo rijetki odlučuju. Srbi koji žele krov nad glavom u socijalnom programu stambenog zbrinjavanja moraju doći u Hrvatsku ne s fasciklom nego s torbakom dokumentacije sakupljene širom Srbije. Osim, nezaobilazne kopije osobne iskaznice, potvrde o nekažnjavanju, raznih potvrda nadležnih ministarstava, zainteresirani beskućnici moraju prikupiti uvjerenja o svim boravištima od 8. oktobra 1991. godine do trenutka podnošenja zahtjeva, kao i uvjerenja nadležnih katastarskih ureda o neposjedovanju nekretnina i uvjerenja nadležnih općinskih sudova o mogućem (su)vlasništvu nad nekretninama, i sve to ne smije biti starije od šest mjeseci. Međutim, sva ta obimna dokumentacija nije jedina prepreka da ne pokucate na vrata Ureda državne uprave za stambeno zbrinjavanje. Ukoliko odbiju vaš zahtjev, svu tu dokumentaciju morat ćete ponovo ispočetka prikupljati, a zahtjev, da apsurd bude veći, možete predati samo do 31. marta tekuće godine. Izmjenama i dopunama Zakona o području od posebne državne skrbi nisu zadovoljni ni u UNHCR-u.

– U izmjene i dopune Zakona unesene su po našem mišljenju i brojne administrativne prepreke u smislu kompletiranja zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, a veliku nepoznanicu predstavlja i rješavanje zahtjeva po objavljenim godišnjim popisima prioriteta. Mišljenja smo da se treba pristupiti izradi novog zakona, jer ovaj postojeći bit će vrlo teško provoditi u najboljem interesu svih onih koji su bili pogođeni ratom, a koji je za posljedicu imao masovnu raseljenost,  izbjeglištvo. Samo kvalitetan pravni okvir može pružiti dovoljno garancija da povratak raseljenih i izbjeglica bude i održiv, kaže voditelj Odjela za povratak i reintegraciju Mario Pavlović i dodaje da je UNHCR pozdravio novele kojim prvostupanjski postupak rješavanja po zahtjevima za stambeno zbrinjavanje vode uredi državne uprave, dok Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje rješava žalbe kao drugostupanjsko tijelo.

Zakon o područjima od posebne državne skrbi doživio je kozmetičke izmjene i na području kategorizacije za državne dotacije prema indeksu razvijenosti koji je rađen 2010. na bazi podataka iz 2007. i 2008. godine kada su ekonomske i socijalne prilike u Hrvatskoj, pa i na području od posebne državne skrbi bile mnogo bolje nego danas. Nadalje, ukida se oslobađanje od plaćanja poreza pri kupnji nekretnine.

Novi zakon o regionalnom razvoju o kojem početkom sljedeće godine treba raspravljati Sabor predviđa ukidanje naziva «područja od posebne državne skrbi» (PPDS) i zamjenjuje ga s nazivom «potpomognuta područja» (PP). Živi li na području od posebne državne skrbi ili na potpomognutim područjima, narodu će biti skoro isto.

– Ljudi koji su se vratili i žive na području od posebne državne skrbi, to bi učinili bez obzira na zakonsku regulativu. Dakle, zakon sam po sebi nije pomogao, ali ni odmogao povratku ljudi, dok je onima koji su se vratili u određenim segmentima olakšao život. To je nažalost nedovoljno, jer paralelno s time nisu izgrađivani uvjeti za otvaranje radnih mjesta, kako bi povratak bio održiv. Ne možemo reći da je zakon to ograničavao, ali mali je broj jedinica lokalne samouprave koji su uspjeli u proteklom periodu stvoriti uvjete za otvaranje novih radnih mjesta, prvenstveno izgradnjom komunalne, društvene i socijalne infrastrukture, jer  to je ono što država i lokalne samouprave mogu uraditi, kaže Milorad Delić načelnik općine Vrhovine. – Ako poreznom politikom rasterećujete poreznog obveznika što je bilo neophodno jer ljudi na području od posebne državne skrbi stvarno teško žive, morate biti svjesni da na taj način direktno umanjujete prihode lokalnih samouprava  i time onemogućavate razvoj infrastrukture koja je preduvjet da bi ljudi pokrenuli proizvodnju. U tom segmentu dosadašnja zakonska regulativa nije polučila zadovoljavajuće rezultate, i neophodno je njeno usklađivanje koje je predviđeno donošenjem novog Zakona o regionalnom razvoju, zaključuje Delić.  S tim se slaže i Tomislav Paunović, gradonačelnik Hrvatske Kostajnice koja je također ovisna o državnom proračunu.

– Na papiru je sve lijepo napisano, ali u naravi cijela priča pada u vodu jer je dosta toga neprimjenljivo. Mi nemamo kapaciteta da ostvarimo financijsku korist, prije svega od poreza na dobit jer nemamo poduzetničkih subjekata. Naime, država se odriče naših prihoda od poreza, ustvari odriče se ničega jer tih prihoda zapravo i nema. To je jedna najobičnija birokratska prevara, kaže Paunović i dodaje da je jedina mjera koja je zaživjela iz Zakona o područjima od posebne državne skrbi porez na dobit firmi, ali to nedostatnim poticajima za pokretanje proizvodnje nije dovoljno.

– Državna administracija štetočina je ove zemlje. Oni ne znaju prepoznati problem, oni se samo drže pravilnika. Izgubljeni su u mjerilima, fiskalnim kapacitetima, brojevima zaposlenih, spomenicima kulture, površinama, oni imaju neke svoje filmove, a nitko neće da vidi kakva je stvarno situacija. Njihove su statistike zbroj netočnih podataka i jednom riječju zagorčavaju nam život, kaže Paunović i dodaje da se poduzetnicima ne isplati investirati u povratnička područja. To najbolje ilustrira činjenica da u Hrvatskoj Kostajnici radi samo pogon Pounja sa 90 radnika, ostala poduzeća su prezadužena i u neraščišćenim vlasničkim odnosima, dok je priča o otvaranju novih radnih mjesta ravna bajkama.

– Poduzetnike smo oslobodili komunalnih doprinosa i komunalne naknade u prve četiri godine, međutim ni to im ne pomaže. Prvo što odbija investitore je loša prometna infrastruktura, svi poduzetnici biraju poduzetničke zone uz auto-puteve ili kraj većih prometnica, dok mi i dalje ostajemo zanemareni kraj, jada se Paunović.

– Kod nas je problem što oni koji dobivaju plaću iz državnog proračuna kao što su suci, profesori, policajci ne žive u našem gradu, nego u pola četiri sjednu u auto i nema ih više u Kostajnici. Oni ne odnose samo svoju plaću, nego i porez, ne troše kod nas u trgovini, restoranu. Ostanak tih ljudi u Kostajnici predstavljao bi za nas ne samo financijsku dobit, nego i intelektualni potencijal. Međutim, u naš grad se doseljavalo devedesetih, ali po principu «ajmo Mujo, gdje je više vojske». Sve što je vrijedilo, pokupilo se i otišlo prema Petrinji, Velikoj Gorici, Slavonskom Brodu, a ostala je samo pustoš. S takvim kadrovima ovaj kraj se ne može razvijati. Na žalost, na to lokalna samouprava ne može utjecati, zaključuje Paunović.

Da država za povratnička područja nema sluha smatra i bivši načelnik Gračaca i predsjednik regionalne organizacije SDSS-a Zadarske županije Goran Đekić. – Imamo zakon, nazvali su ove naše krajeve područjima od posebne državne skrbi, ali ništa nisu poduzeli, to je isto kao kada imate mercedes, unutra je motor od deset konja s dvije brzine. Po hrvatskim zakonima ispada da Srbi u Hrvatskoj najbolje žive, a u stvarnosti to je sasvim nešto drugo. Ovdje nema kruha, nema života. Prijete da će nam zatvoriti srednju školu, još samo da kažu da će zatvoriti i općinu i to bi bilo najpoštenije, rezigniran je Đekić.

Međutim, u Ministarstvu regionalnog razvoja ističu da će se novim Zakonom o regionalnom razvoju riješiti višegodišnji problem paralelnog egzistiranja različitih kategorizacija slabije razvijenih područja. Rješenje se predlaže kroz dosljednu primjenu indeksa razvijenosti kao temeljnog instrumenta utvrđivanja stupnja razvijenosti svih jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u Hrvatskoj te kroz vezivanje mjera poticanja društveno -gospodarskog razvoja uz indeks razvijenosti. Novim Zakonom o regionalnom razvoju predlaže se harmonizacija sustava vođenja politike regionalnoga razvoja uz jedinstveni sustav u kojem će pod slabije razvijena područja biti kategorizirana ona područja za koja društveni i gospodarski pokazatelji, utemeljeni na indeksu razvijenosti, pokazuju da ih je potrebno posebno poticati, opravdavaju u Ministarstvu smisao i ciljeve Zakona o regionalnom razvoju, kao još jednog u nizu zakonskih okvira pomoću kojih država sprovodi svoju politiku prema područjima na kojima živi srpsko stanovništvo.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email