Proslavljeni hor manastira Kovilj eparhije bačke Srpske pravoslavne crkve gostovao je u nedjelju 21. maja navečer u muzeju Mimara u Zagrebu na koncertu naslovljenom „Saglasje crkvene muzike istoka i zapada“. Uz njega je nastupio Vokalni ansambl mater Libertatis te, u svojstvu domaćina, Akademski zbor Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Dirigirali su jerođakon Jerotej (Petrović), Anita Kaić i Josip degl’ Ivellio. Posjetitelji su mogli čuti istočno crkveno pojanje, gregorijanske korale te djela klasika kao što su Haydn, Da Palestrina i drugi.

Koncert se dogodio između zajedničkog slavlja Uskrsa i nadolazećeg zajedničkog slavlja svetkovine Duhova, blagdana/rođendana Crkve, jedine i istinite, Kristove, u kojoj, premda institucijski razdvojeni, kao što je istaknuo mitropolit zagrebačko-ljubljanski vladika Porfirije, živimo ili bismo trebali živjeti u jednome duhu premošćujuči sve razlike

Korale poznajem jer sam ih i sam pjevao dok sam bio u bogosloviji, kako u Argentini, tako i u Hrvatskoj. Premda sam dosta slušao duhovnu istočnu, bizantinsku glazbu, poseban je užitak bilo pratiti pojanje Himne Svetoj Trojici prema papirusu iz Oksirniha iz 3. stoljeća po Kristu. Slušali smo i srednjovjekovno pjevanje (7. – 11. st.) iz katedrale u Beneventu kao i kasnije bizantinske skladatelje. I gregorijanski je koral čarobna muzika. Obje dižu dušu, pomažu u sabranosti, relaksiraju um i tijelo.

Nešto drugo bih ipak želio istaknuti ovom kolumnom.

Koncert se dogodio između zajedničkog slavlja Uskrsa i nadolazećeg zajedničkog slavlja svetkovine Duhova, blagdana/rođendana Crkve, jedine i istinite, Kristove, u kojoj, premda institucijski razdvojeni, kao što je istaknuo mitropolit zagrebačko-ljubljanski vladika Porfirije, živimo ili bismo trebali živjeti u jednome duhu premošćujuči sve naše razlike.

Ovim koncertom sam osjetio da je to moguće, da je lijepo i da to uopće nije teško postići. Važno je sve to znati i svjedočiti.

Kako mi možemo biti svjedoci svemu tome? Možemo biti svjedoci, sada pišem kao teolog, samo poznavajući Krista i, poznavajući Krista, također poznavajući Boga. Ali poznavati Krista uključuje zacijelo jednu intelektualnu dimenziju – naučiti ono što doznajemo od Krista – ali je to uvijek mnogo više no jedan umni proces: to je egzistencijalni proces, proces otvaranja mene sama, moje preobrazbe Kristovom prisutnošću i snagom, i tako je ujedno proces otvaranja svim drugima koji moraju biti Kristovo tijelo.

Na taj način, očito je da poznavati Krista, kao intelektualni i prije svega egzistencijalni proces, jest proces koji nas čini svjedocima. Drugim riječima, možemo biti svjedoci samo ako Krista poznajemo izravno a ne preko drugih, ako ga upoznamo u vlastitom životu, ako se osobno susretnemo s njim.

Susrećući ga stvarno u svome vjerskom životu postajemo svjedoci i možemo tako pridonijeti novosti svijeta, vječnom životu.
Treba poznavati i simbole vjere koji zauzimaju sasvim osobito mjesto u životu Crkve. Osobito treba spomenuti„Apostolsko vjerovanje“ i „Nicejsko-carigradsko vjerovanje“ čiji „veliki ugled dolazi iz dvaju prvih općih sabora (tj. Nicejskoga 325. i Carigradskog 381. godine)“ (KKC, 195). Katekizam pojašnjava da je taj simbol „i danas zajednički svim velikim Crkvama Istoka i Zapada“ (isto). U tome se simbolu nalaze istine vjere koje kršćani mogu ispovijedati i svjedočiti zajedno, kako bi svijet uzvjerovao, očitujući, sa željom i zauzimanjem da se prevladaju postojeće podjele, volju za zajedničkim hodom prema punom zajedništvu.

Suvremeni ekumenski pokret se razvio u toliko značajnoj mjeri da je u posljednjem stoljeću postao važna sastavnica u životu Crkve, dozivajući u svijest problem jedinstva među kršćanima i podupirući također sve veće zajedništvo među njima. On ne samo da učvršćuje bratske odnose među Crkvama i crkvenim zajednicama u odgovoru na zapovijed ljubavi, već također daje poticaj teološkom istraživanju.
Osim toga, obuhvaća konkretni život Crkava i crkvenih zajednica s tematikama koje dotiču pastoral i sakramentski život, kao što su, primjerice, uzajamno priznavanje krštenja, pitanja vezana uz mješovite ženidbe, pojedinačni slučajevi comunicatio in sacris u točno određenim izvanrednim situacijama.

Na krilima toga ekumenskog duha, kontakti su se sve više širili također na pentekostne, evangeličke i karizmatične pokrete, radi boljeg međusobnog upoznavanja, sa ciljem da se u dobu sve veće sekularizacije, kao što je ovo naše, dođe do ponekog zajedničkog svjedočenja.

Osobno živim u ekumenskom braku, s protestanskom suprugom, a intenzivno prijateljujem s pravoslavnima. Rekoh, na primjer, ne jednom, da mi je vladika Porfirije i više nego brat.

Zajedničko zauzimanje (makar pjevanjem/pojanjem) oko nastavka odnosa i dijaloga predstavljaju pozitivni znak, koji pokazuje koliko je snažna želja za jedinstvom. Tako vidimo da je jedan vid naše odgovornosti učiniti sve što je u našoj moći kako bi stvarno prispjeli jedinstvu, ali postoji i jedna druga dimenzija, dimenzija Božjeg djelovanja, jer samo Bog može dati jedinstvo Crkvi

Hoću kazati, svi mi imamo, ako želimo, mnogostruke načine da istražimo, produbimo i proširimo iskustvo ekumene, iskustvo zajedništva.

Za kraj, tri spomenuta zbora su kružila oko publike tako da bi bez prevelike gužve svaki zbor tiho i brzo došao ispred slušateljstva jer je svaki zbor nastupio nekoliko puta.

Ja sam u tome primjetio znak kozmičkoga bratstva. Različiti kršćani činili su krug savršenstva i hodali su oko nas tvoreći prostor povjerenja i mira. Povjerenje i mir koji je toliko potreban našem društvu i našem svijetu.

Zajedničko zauzimanje (makar pjevanjem/pojanjem) oko nastavka odnosa i dijaloga predstavljaju pozitivni znak koji pokazuje koliko je snažna želja za jedinstvom. Tako vidimo da je jedan vid naše odgovornosti učiniti sve što je u našoj moći kako bi stvarno prispjeli jedinstvu, ali postoji i jedna druga dimenzija, dimenzija Božjeg djelovanja, jer samo Bog može dati jedinstvo Crkvi.
Ja želim Božju Crkvu, koju će stvoriti Bog, koji će, kada bude to htio i kada mi za to budemo spremni, stvoriti jedinstvo.
Moramo stoga imati pred očima također sve one stvarne napretke koji su postignuti u suradnji i bratstvu u svim ovim godinama, u ovih posljednjih pedeset godina otkako je bio Koncil.

Istodobno, moramo znati kako ekumenski rad nije linearni proces. Naime, stari problemi, nastali u kontekstu jedne druge epohe, gube svoju težinu, dok se u današnjim okolnostima javljaju novi problemi i nove teškoće. Ipak, njih je sve manje.

Stoga moramo uvijek biti raspoloživi za proces čišćenja, u kojem nas Gospodin osposobljava da budemo ujedinjeni.

Mene je ovo pojanje i pjevanje dubinski pročistilo i ohrabrilo.

Fotografije: Mitropolija zagrebačko-ljubljanska

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email