Dana 8. svibnja 1945., prije točno 70 godina, u Zagreb je ušla Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Taj događaj značio je oslobođenje okupiranog glavnog grada od fašističke vlasti.

Ulazak partizana i partizanki u grad nije donio samo slom fašističke ideologije i ustaškog režima. Spomenuti povijesni događaj potaknuo je u ljudima nadu u mogućnost boljeg života te je postavio temelje za izgradnju pravednijeg i egalitarnijeg društva.

U svojoj izvornoj ideji, antifašizam je borba za solidarnost. On bi uvijek i svuda trebao dokazivati da ljudi nisu tek sebični pojedinci, te da se narodi ne moraju međusobno mrziti. Upravo suprotno, u ljudskoj je naravi da se u najtežim trenucima orijentiraju na udruživanje u zajedničkoj borbi za pravdu, slobodu i jednakost, neovisno o nacionalnoj pripadnosti.

Građani i građanke Republike Hrvatske vole vjerovati da žive u društvu kojim vladaju antifašističke, ili bolje rečeno, zdravorazumske vrijednosti – sloboda, jednakost i ravnopravnost za sve, bez obzira na etnicitet, vjeru ili nacionalnost pojedinca. Međutim, kao i kod dosta drugih stvari, i u ovom slučaju praksa se bitno razlikuje od teorije.
Kada probijemo granice samonametnutog ružičastog okvira, prvo što možemo uočiti jest da neravnopravnost i diskriminacija prožimaju sve sfere društva u kojem živimo. U borbi za opstanak uzrokovanoj dugogodišnjom ekonomskom krizom, mali čovjek posegnuo je za nacionalnom kohezijom kao jedinim oružjem. Napada se sve što je nepoznato i drugačije, u prvom redu nacionalne manjine, na koje se gleda kao na glavnog krivca za sve loše što se događa većini.

Gotovo istovremeno dok su se po svim bitnim zagrebačkim lokacijama lijepile čestitke građanima zbog pobjede nad fašizmom, Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske konzervativne stranke i zastupnica u Europskom parlamentu, o Srbima u Hrvatskoj govorila je kao o smeću kojeg treba počistiti iz svog dvorišta. Time je otvoreno pozivala na mržnju i netrpeljivost u društvu u kojem su navodne dominantne vrijednosti sloboda, jednakost i ravnopravnost svih članova.

I dok jedan dio društva 8. svibnja obilježava paljenjem krijesa na Trnjanskom nasipu u znak pobjede nad fašizmom, drugi dio ne može pobjeći misli kako antifašizam nije ostvareno postignuće koje treba slaviti. Antifašizam je cilj kojem se još uvijek, više nego ikad, svakodnevno treba težiti.