Svojim bogatim opusom, kojim je obilježio epohu akademskog realizma, Paja Jovanović zaslužio je pravo na oslovljavanje samo ličnim imenom, rekao je Branko Čolović, voditelj naučnih aktivnosti u SKD ‘Prosvjeta’, na predavanju o jednom od najslavnijih srpskih slikara druge polovine 19. i prve polovine 20. vijeka, održanom jučer u dvorani biblioteke ‘Prosvjete’ u Zagrebu.

– Osnovno obilježje Jovanovićevog rada bila je temeljitost u pripremama; imao je brojne modele, za svaku sliku napravio je velik broj skica, proučavao je odjeću i nošnje naroda i narodnosti Balkana, kao i naoružanje koje je koristio u svojim historijskim slikama, a često je odlazio na teren kako bi se na licu mjesta upoznao s pejsažima i ljudima čije je likove stavljao na slike – rekao je Čolović.

Naglasio je da je Jovanović bio internacionalni slikar koji je živio i stvarao u Minhenu, Beču, Londonu, Parizu, Italiji, Švicarskoj, a neko vrijeme boravio je i na Kavkazu, u Carigradu i Egiptu, Americi, a je imao brojne ugovore s evropskim galeristima kojima je isporučivao slike. S obzirom da je imao veliki broj naručilaca i dobivenih nagrada koje je dobio, Jovanović je jako dobro živio od slikarstva i za sobom je ostavio opus od nekoliko hiljada slika.

Jovanović je imao sklonost i da za različite naručioce naslika slike sa sličnim motivom, za što je Seoba Srba dobar primjer. Tu je sliku naručio srpski patrijarh Georgije Branković i ona je trebala biti izložena na Milenijskoj izložbi u Budimpešti kao srpski pandan Arpadovom osnivanju mađarske države, kako bi pokazao da Srbi pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem u Vojvodinu bježeći ispred turskog zuluma nisu stigli na Kosovu, već na poziv austrijskog cara Leopolda, kao saveznici Beča u ratu s Osmanlijama. Patrijarhu se nije svidjelo što je Jovanović u sliku uvrstio i uplakanu ženu s djetetom i stado ovaca, pa su oni u verziji koja se danas nalazi u Patrijaršiji SPC zamijenjeni dodatnim vojnicima na konjima. To Jovanoviću nije omelo da narodnu verziju zajedno s pravom na umnožavanje proda zagrebačkom poduzetniku Petru Nikoliću, pa je svaka od srpskih kuća imala tu, a kasnije i neku drugu reprodukciju njegovih slika. Time je Jovanović prešao barijeru između elitne i popularne umjetnosti.

Jovanović je kao Banaćanin, rođen u Vršcu 1859. Godine, slikao i motive svog kraja, pa je tako nastao i Vršački triptih koji je završio na spomenutoj Milenijskoj izložbi, gdje je i nagrađen, ali je svoju karijeru počeo slikama etnografskog ili historijskog karaktera koje se osim na Srbe (Ženidba cara Dušana, krunisanje Stevana Nemanjića, Takovski ustanak…), odnose i na druge narode i narodnosti Balkana. Kasnije je intenzivno radio i na portretima, pa je naslikao prvi portret cara Franca Jozefa u Šenbrunu, a napravio je i slike skoro svih aktera društvene scene Jugoslavije, od kralja Aleksandra do Tita, ali i mnogih ličnosti koje su nakon 1945. proglašene ratnim zločincima i narodnim neprijateljima.

– Kao što danas mediji prate sportske uspjehe, tako su nekad pratili Pajina dostignuća – rekao je Čolović, dodajući da je Jovanović nakon 1900. boravio uglavnom u Beču gdje je i umro, pa mu je urna po njegovoj želji prebačena u Beograd.

Na pitanje o odnosu s Urošem Predićem, također slavnim i dugovječnim slikarom, Čolović je rekao da su njih dvojica potekla iz iste bečke škole, ali da su se međusobno uvažavali, iako je Predić bio mnogo, kako bi se reklo, samozatajniji.

 

Izvor: Novosti, autor: Nenad Jovanović

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email