Razgovor s Mariom Njavrom, predstojnikom Zavoda za menadžment i ruralno poduzetništvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu

O stanju hrvatske poljoprivrede nakon donošenja Zakona o poljoprivrednom zemljištu i svega dva mjeseca prije ulaska Hrvatske u EU razgovarali smo s doc. dr. sc. Mariom Njavrom, predstojnikom Zavoda za menadžment i ruralno poduzetništvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu čiji su glavni znanstveni interesi menadžment u agrobiznisu i poslovno odlučivanje u uvjetima rizika i neizvjesnosti u poljoprivredi.

Konačno je donesen Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Kako ga ocjenjujete?

Poljoprivredno zemljište je, uz vodu, iznimno važan resurs. Obzirom na globalnu situaciju, odnosno rast potražnje za hranom (porast broja stanovnika na 7, odnosno 9 milijardi od 2050.) i rast cijena hrane, to je resurs kojim se treba pažljivo i savjesno gospodariti. Važno je što prije aktivirati taj resurs, pomoći okrupnjavanju poljoprivrednih gospodarstva i učinkovitijoj ekonomici i organizaciji proizvodnje. Neprihvatljivo je da poljoprivredna gospodarstva nemaju dovoljno zemljišta za proizvodnju  stočne hrane, a zemljište koje im je nadomak farme ne mogu obrađivati. Poljoprivreda je iznimno heterogena djelatnost i kada govorimo o poljoprivredi treba imati na umu kako pojedine proizvodnje imaju dugačko razdoblje povrata ulaganja. Ako to uzmemo u obzir, razdoblje raspolaganja zemljištem moglo se podijeliti s obzirom na tip gospodarenja. Za neke će to biti kraće, a za neke proizvodnje će zakonom predviđeni rok od50 godina (u nekim ranijim verzijama pisalo je do 50 godina, što ima više logike??) biti odgovarajući. Bit će zanimljivo vidjeti kako će izgledati način vrednovanja Gospodarskog programa, važnog u određivanju broja bodova. U Gospodarskom programu, kako je postavljeno u zakonu traže se i podaci koje je teško utvrditi zbog nepostojanja stalnog praćenje poslovanja poljoprivrednih gospodarstva. Neke će podatke biti teško opravdati s obzirom na dužinu zakupa, jer možemo li osigurati tržište na 50 godina i slično. Primijetio bih na kraju kako je prepoznata važnost struke i mislim kako bi taj dio trebalo dodatno naglasiti u procesu vrednovanja gospodarskog programa. Prisjetimo se samo, kako nepoštovanje struke ima krupne  posljedice, poput nedavnog pomora krava na farmi u Udbini! Ako pogledamo zakon i dio oko Gospodarskog programa mislim kako su stvari postavljene na način da donekle pogoduju poljoprivrednim gospodarstvima. Postavlja se pitanje tko će obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima pomoći u izradi Gospodarskog programa? U tome su oni u podređenom položaju u odnosu na «velike korporacije».

Prostor problem, ali i prilika

Velik broj malih poljoprivrednih proizvođača nije u sustavu PDV-a. Kakva je njihova sudbina? Da li su ovim zakonom, kao i trenutnim mjerama (fiskalizacija, sustav PDV) ali i novim okolnostima koje nas očekuje ulaskom u EU, ugroženi?

Postoje propisani uvjeti koji, ako su zadovoljeni, određuju kada poljoprivredni proizvođač mora ući u sustav PDV. Proizvođač može ući u sustav i prije nego zadovolji te uvjete ukoliko procjeni isplati li mu se to. Svako gospodarstvo koje je u sustavu PDV ima pravo na vraćanje pretporeza u ulaznim troškovima. To je pretpostavaka koja ga stavlja u povoljniji položaj naspram onih koji nisu u sustavu, odnosno smanjuje mu troškove. Problem nastaje kod prodaje proizvoda kada se natječe na tržištu s proizvođačima koji nisu u sustavu. U konačnici poslovanje u sustavu PDV donosi više koristi, posebice ako posluje s poslovnim subjektima koji su također u sustavu PDV-a. Proces i zahtjeve fiskalizacije nisam toliko detaljno pratio pa bi se suzdržao od komentiranja njenog utjecaja na poslovanja. Ono što se može općenito reći, iako zvuči banalno, je kako su poštivanje zakona i plaćanje poreza preduvjet funkcioniranja pravne države. U konačnici, porezni prihodi služe i za isplatu potpora u poljoprivredi i ruralnom razvoju, financiranje projekata razvoja, naknade od elementarnih nepogoda i slično.

Problemi nastaju onda kada se zakoni ne provode, kada se provode selektivno i kada se, zakonom predviđene sankcije, ne primjenjuju na pojedince ili skupine. Poštivanje «pravila igre» mora osigurati država. Ali i svatko od nas mora dati svoj doprinos i prestati se ponašati oportunistički!

S obzirom na sve veći odlazak mladih sa sela, kako zaustaviti depopulaciju ruralnihpodručja?

Depopulacija ruralnoga prostora proces je koji dugo traje i proces koji je teško vratiti na početne pozicije. Zbog trenutne gospodarske situacije taj je proces vjerojatno i ubrzan, iako je to samo pretpostavka. Poljoprivredna i ruralna politika malo može učiniti u usporavanju depopulacije ruralnih područja. To je zadaća demografske politike, regionalne politike, politike zapošljavanja, poduzetničkih poticaja, itd. No, kao i u svugdje, važno je uspostaviti učinkovit sustav koordinacije između različitih politika. Mi danas imamo primjere gdje provedba jedne politike (npr. socijalna davanja) poništava druge politike (poduzetničke potpore ne postižu puni učinak ukoliko se njihovom provedbom automatski uskraćuju socijalna davanja).

Velika prostranstva zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmacije, koja su ratom nastradala, danas su još uvijek devastirana, bez radno i kreditno sposobnog stanovništva, bez poljoprivredne mehanizacije, i s velikim prostranstvima zapuštenog poljoprivrednog zemljišta. Kako na tim ogromnim prostorima potaknuti i razviti poljoprivredu?

Zaista, sve što sete naveli je točno. Na taj se prostor može promatrati kao na problem. To se i čini i to on i jest! No, možemo li na taj prostor gledati i kao na priliku? Priliku u smislu zemljišnih, vodnih i šumskih resursa. Priliku u ekološkoj poljoprivredi i/ili priliku u preradi (sir, na primjer). Iako za proizvode poput mesa, mlijeka, spomenutog sira ili meda i drugih prepoznatljivih tradicionalnih proizvoda postoji izvozno tržište, dio bi se toga mogao plasirati i kroz turističku ponudu u oblicima kao što je ruralni turizam, sportski i druge specifične oblike turizma. Prilike koje ulazak u EU otvara za ova područja mogu se nazrijeti i u mogućnosti iskorištenja sredstava kroz potpore za područja s prirodnim i drugim specifičnim ograničenjima u poljoprivredi (gorsko planinska područja). To su potpore koje nadoknađuju niže prinose uslijed prirodnih ograničenja ili veće troškove proizvodnje. Također i kroz programe agrookolišnih mjera bit će moguće koristiti potpore za korištenje proizvodnih metoda koje su spojive s očuvanjem i poboljšanjem okoliša, odnosno kojima se štiti krajobraz, prirodni resursi, tlo i genetska raznolikost. Naravno izgradnja sustava koji će dovesti do ostvarenja opisanih prilika težak je i dug proces.

Svaštarska gospodarstva

Da, ali svako ulaganje u poljoprivredu, svaka priprema projekata za europske fondove, podrazumijeva i da su ti subjekti kreditno sposobni, što nije slučaj na područjima od posebne državne skrbi?

Ruralno financiranje u Hrvatskoj prolazi mukotrpan put od klasičnih primjera državnih subvencioniranih kredita prema modernom, na tržišnim kriterijima zasnovanom sustavu. Općenito ono je u Hrvatskoj na niskoj razini razvoja i njegova je uloga daleko manja od očekivane. Plasmani komercijalnih banaka u poljoprivredu su niski. Problem leži u nedostatku kvalitetnih projekata i instrumentima osiguranja povrata kredita. Nužno je raditi na uspostavi i izgradnji lokalnih financijskih institucija koje će biti specijalizirane za ruralna područja. Pri tome se ne misli samo na kreditiranje već na cijeli segment usluga koje moraju uključivati leasing, osiguranje, garancijske fondove, programe ulaganja u ekološku poljoprivredu, krediti za početnike, žene i slično. U širem smislu to uključuje još i investicijske i mirovinske fondove, fondove rizičnog kapitala i dr. Naravno, situaciju treba promatrati i s motrišta korisnika, a to su mala, rascjepkana i svaštarska gospodarstva. No, s obzirom na dob i razinu obrazovanja, situacija također nije povoljna. Manjak znanja iz financija, te primjetan  nedostatak savjetodavnih kapaciteta iz područja menadžmenta, marketinga i financija, usporava poduzetničke aktivnosti.

Koliko su kod nas uspješno zaživjela udruživanja u obliku poljoprivrednih zadruga?

Suočeni sa sve većom konkurencijom, sve zahtjevnijim kupcima i potrošačima i sve strožim zakonima, ponajviše onima koji se odnose na sigurnost hrane, sve težim pristupom kapitalu, naši su poljoprivrednici pred brojnim izazovima. Ovdje se zadruga nameće kao jedno od rješenje. Zapravo ključ je jačanje veza između proizvodnje, prerade i marketinških aktivnosti u lancu hrane. Moderna zadruga u marketinškom dijelu znači otkup proizvoda i pronalazak tržišnih kanala, ali i pružanje usluge skladištenja, sortiranja, klasiranja i zaštite od cjenovnog rizika. Proizvođačka organizacija (iako zakonski određen, kod nas gotov nepoznat oblik poslovnog povezivanja) registrirana sukladno EU regulativi za potporu traženja svježih proizvoda (voća i povrća), spadaju u takvu skupinu. Danas je važna uloga zadruga omogućiti zadrugarima ulaganje u standarde kvalitete i zdravstvene ispravnosti proizvoda, omogućiti logističku efikasnost, razmjenu informacija, brendiranje i inovacije. Iako broj zadruga, kao posljedica državnih potpora raste, nisam siguran ispunjavaju li one svoje ekonomske uloge, a o socijalnim da ne govorimo. Na Agronomskom fakultetu u Zagrebu postoji duga tradicija obrazovanja u području zadrugarstva. Postoje odnedavno i programi cjeloživotnog obrazovanja usmjereni ka razvoju ljudskih kapaciteta u zadrugama. U budućnosti svakako na tome treba još više poraditi jer kvalitetni menadžeri u zadrugarstvu mogu pomoći razvoju zadruga i zadrugarstva koje će, nalik na moderne zadruge u zapadnoj Europi, ispunjavati svoje ekonomske i socijalne ciljeve i u konačnici pomoći prevladavanju problema agrarne strukture i tržišta poljoprivrednih proizvoda.

Što donosi EU

Hrvatska je karakteristična i po nestabilnim prinosima. Kako to poboljšati?

Prinosi u Hrvatskoj su i niski i nestabilni, odnosno značajno variraju iz godine u godinu. Nestabilnost prinosa (i općenito proizvodnje) nepoželjna je. Rezultat je brojnih čimbenika, od klimatskih i ekoloških do tehnoloških znanja. Nestabilnost prinosa jedan je od izrazito važnih rizika u poljoprivrednoj proizvodnji, kojemu se nažalost pridaje nedovoljno pozornosti i zapravo manjka instrumenata za upravljanje tim rizikom. Pod instrumente mislim na navodnjavanje, kao mjeru u proizvodnji i osiguranje (usjeva i nasada), kao mjeru zaštite u slučaju vremenskih nepogoda. U usporedbi s EU malo je učinjeno u tom segmentu. Osiguranje još uvijek nudi nedovoljno «proizvoda» i ne pokriva dovoljno velik broj rizika. Premija je visoka i odbija proizvođače od korištenja osiguranja. Iako postoje određena istraživanja utjecaja klimatskih promjena na poljoprivredu, još uvijek nema sustavnog pristupa tom problemu, pa tako ni u razvoju strategija za upravljanje rizikom klimatskih promjena. Osim nestabilnih prinosa u Hrvatskoj problem su i nestabilne cijene, odnosno tržišni rizici, a ništa manji problem nisu ni drugi rizici poput financijskih i zakonodavnih. Svi se oni odražavaju na poslovni rezultat i dohodak poljoprivrednika.

Karakterizira nas i slabo povlačenje novaca iz predpristupnih fondova EU. Čini se da nismo spremni za EU fondove.

Predpristupni fondovi EU (prije svega IPRAD) predstavljaju također važan element poticanja ulaganja u poljoprivredu i na taj način povećanja proizvodnje, konkurentnosti i strukturnih problema. IPARD se sastoji od tri prioriteta koji pokrivaju poboljšanje tržišne efikasnosti i provedbe EU standarda, pripremne aktivnosti za provedbu poljoprivredno-okolišnih mjera i Leadera i razvoj ruralne ekonomije. Jedna od prepreka korištenju IPARD dijelom jesu bila i zakonska ograničenje (nelegalizirani objekti). Osobno mislim kako se nismo dovoljno pripremili za pristupanje EU kroz predpristupne programe. Ipak dio je poljoprivrednih gospodarstva iskoristio ponuđeno, a i razvili su se neki uslužni segmenti. Konkretno mislim na sektor konzultantskih usluga i vjerujem kako će i to pomoći privlačenju sredstava iz fondova ruralnog razvoja nakon ulaska u EU.

Kako biste, na kraju, ocijenili stanje današnje hrvatske poljoprivrede?

Hrvatska je poljoprivreda opterećena brojnim problemima. Neki od njih izviru iz internih obilježja (slabosti) naše poljoprivrede (agrarna struktura, zemljišna struktura, demografska i obrazovna struktura). Zatim posljedice rata i korumpiranost političkih elita. Drugi pak dolaze izvana: globalizacija i liberalizacija tržišta, moć maloprodajnih lanaca, klimatske promjene, sigurnost hrane i brojni drugi. Također, mnogi bi među ove uključili i pristupanje EU?! Nažalost istraživanja pokazuju kako se kratkoročno mogu očekivati negativni učinci pristupanja. Pad prihoda od poljoprivredne proizvodnje, prije svega u stočarstvu. U ratarskoj proizvodnji situacija se ne bi trebala značajnije promijeniti. Ipak, skloniji sam optimističnom pogledu na stvari. Dugoročno, ulazak u EU prilika je koja donosi pristup tržištu, ali i uređen sustav poslovanja. Usmjeriti se treba prema potporama ruralnog razvoja i raditi na jačanju konkurentnosti hrvatske poljoprivrede. Ovdje smo već naveli potrebu usklađivanja politika, razvoja sustava ruralnog financiranja i povezivanja poslovnog i istraživačkog sektora. Uz mudar pristup iskorištavanju prirodnih resursa, usmjerenost na proizvode dodane vrijednosti, marketinške aktivnosti na promociji izvornih proizvoda i razvoju nepoljoprivrednih aktivnosti (turizam), izvući ćemo najviše od ulaska u EU.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email