Analizirajući položaj srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, poznati politički analitičar Žarko Puhovski, u prošlotjednom intervjuu za jedne beogradske dnevne novine izrekao je sve dominantniju tezu koja se svodi na jednu rečenicu: “Srbi u Hrvatskoj su postali zanemariva manjina”.

Da je tomu tako svjedoče i statistički podaci pa se tako navodi da je u pravosuđu postotak Srba samo 1,9 %., u diplomaciji 0,46 %, kulturi 1,24 % , a na ruku nam ne ide ni posljedni popis stanovništva koji ukazuje na značajan pad udjela srpskog stanovništva u cjelokupnoj populaciji. Ulaskom u Europsku uniju pitanje povratka i svih problema koji su proizašli iz ratnog vremena prestaju biti politički problem budući da je stav međunarodne zajednice da je RH ispunila sve potrebne uvjete za pristupanje Europskoj uniji. U tom smislu nužno je razmatrati položaj srpske nacionalne zajednice i naše potencijale za budućnost.

Pred srpskom nacionalnom zajednicom u Hrvatskoj danas stoje samo dva puta. Prvi, već asfaltiran i poprilično izvjestan put je asimilicije, kao prirodne pojave u situaciji odumiranja nacionalne svijesti i institucija koje bi tu svijest mogle afirmirati. Drugi put, koji je tek puko teoretiziranje je put reafirmacije i obnove nacionalnog korpusa, izgradnja imidža koji nam je u posljednjih dvadeset godina izrazito narušen što slijedom tragičnih historijskih okolnosti što vlastitom krivnjom.

Možda će nam upravo činjenica da više nismo bitan politički faktor pomoći da shvatimo gdje je ključ našeg opstanka u zaista teškim uvjetima krize identiteta potpomognute teškom ekonomskom krizom koja guta čitave narode, a kamoli minorne nacionalne zajednice poput naše. Činjenica je da niti sadašnji srpski politički predstavnici, a niti zakoni koji na papiru jamče ravnopravnost, pa i pozitivnu diskriminaciju nisu osigurali održivost opstanka Srba u Hrvatskoj, niti su značajno pripomogli u saniranju negativne percepcije s kojom se suočava većina hrvatskih građana srpske nacionalnosti.

U takvim uvjetima gdje srpski politički predstavnici iz bilo kojih razloga ne mogu utjecati na odluke koje se tiču građana, nužno se okrenuti drugim modalitetima razvoja koji bi na kvalitetan način dugoročno osigurali opstanak Srba u ovim krajevima. Jer upravo je pitanje opstanka danas prvorazredno političko pitanje Srba u Hrvatskoj iako se ono ne percepira na taj način. No, statistika ne laže, iz popisa u popis  postotak je sve manji, a problemi ostaju isti.

Srpska je zajednica u proteklih deset godina, u vremenu kada se stanje uvelike normaliziralo, i dalje ostala izolirana i zatvorena te je danas rezultat vidljiv – stereotipi i dezinformacije koji nam otežavaju na svakom koraku. Dopustili smo nešto što se u marketingu zove vanjsko brendiranje, a nastaje kao posljedica ne bavljanja vlastitim identitetom i imidžom što ostavlja veliki prostor za manipuliranje. Iako zvuči kao banaliziranje ozbiljne teme, pitanje opstanka i problem svakodnevne asimilacije može se riješti samo temeljitim “rebrendingom”  cjelokupne slike o Srbima u Hrvatskoj.

Dvadeset godina poslije rata u Hrvatskoj stasala je posve nova generacija mladih Srba, intelektualaca, znanstvenika, umjetnika i biznismena kojima je negativna percepcija izuzetan problem pri afirmaciji na bilo kojem području društvenog života. Bez vlastite krivice, iako visoko obrazovani, ne mogu pronaći zaposlenje, često su diskriminirani i posljedično, nemaju preveliku želju izjasniti se kao Srbi. Upravo ta generacija mladih ljudi koji su inkorporirani u moderne društvene tokove jedina su nada za budućnost. Najrazvijenije zemlje svijeta najviše ulažu u obrazovanje jer ono donosi nove ideje i nove ljude – mi upravo to i trebamo, novog Teslu, Milankovića, Desnicu, Viteza, Bakića…

Tim i takvim mladim ljudima srpska zajednica u Hrvatskoj konačno mora nešto ponuditi, ako ništa drugo onda platformu koja će jačati i osnaživati potencijal koji najviše obećava – obrazovanu omladinu. Svi resursi moraju biti usmjereni na projekt stvaranja obrazovanih mladih ljudi na svim akademskim poljima, kako bi sutra postali lideri u svojim intelektualnim, institucionalnim i lokalnim zajednicama.

Institucije poput  “Privrednika” pokazale su put kojim treba ići, stipendiranje je najbolji zalog za budućnost, a interes za njegove stipendije pokazuje da mjesta za optimizam ima. Onoga trena kada godišnje bude stipendirano stotinu ili više studenata i učenika u Hrvatskoj moći ćemo biti sigurni da je naš opstanak ovdje zagarantiran.

Nužno je otvoriti prostor za dijalog, omogućiti omladini da se sastaje i povezuje. No, za takav scenarij potreban je ozbiljan rad instucija i ljudi koji su izabrani i plaćeni da se o tomu brinu. Potrebno je strateško planiranje i sinergija svih koji imaju intelektualne i financijske kapacitete da jedan takav plan provedu u stvarnost. Nažalost, još uvijek nema dovoljno sluha za ovakav način promišljanja politike koja bi uistinu bila u službi općeg dobra za našu zajednicu, pa se nalazimo u zrakopraznom prostoru u kojem svako vuče na svoju stranu, bez želje da se kritički sagledaju rezultati  i da se uspostave nove smjernice razvoja. Do tada nam ne preostaje  ništa drugo nego okupljati omladinu, povezivati se i pokušati ponovo uspostaviti konce potrgane u ova dva desetljeća.

Duboko sam uvjeren da u našoj zemlji postoji veliki broj mladih ljudi koji razmišljaju na ovom tragu te da postoji volja i želja da ne nestanemo tiho i utopimo se u većinu. Jer naša povijest na ovim prostorima, kulturni i svaki drugi doprinos koji su naši preci ugradili u temelje ove države treba nam biti podsticaj da se organiziramo i djelujemo progresivno.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email