Pred Hrvatskom je još jedna obljetnica vojno-redarstvene akcije Oluja kojom je Hrvatska uspostavila ustavnopravni poredak unutar svojih međunarodno priznatih granica. Datum je to kada su sjećanja na ratno doba najživlja, a emocije najjače, pa ne čudi kratkotrajna uspostava stanja koje više podsjeća na ratno nego na mirnodopsko. Hrvatska to dočekuje sjećanjem na pobjedu, završetak rata i ratnih stradanja te povratak kućama hiljada raseljenih u prethodnim godinama rata, a mnogi Srbi sjećanjem na osobno stradanje i početak golgote koja ih je zauvijek raselila iz Hrvatske. Istovremeno, ekstremisti s obiju strana iskoristit će sve ovo za raspirivanje međunacionalne mržnje, a ona manjina objektivnih i racionalnih obilježit će ove događaje pozivima na suradnju, procesuiranje ratnih zločina i završetak netrpeljivosti u interesu budućnosti i generacija koje dolaze.

Hrvatska službeno obilježava brzu i efikasnu vojnu akciju kojom je u izrazito kratkom roku ovladala svim prostorima nad kojima nije imala nadzor, a srpska strana naglasak stavlja na počinjene zločine, pitajući se zašto ni nakon četvrt stoljeća nema pravde za nevine žrtve kojih je dokazano bilo i za koje odgovornost snose pojedinci i skupine čija se odgovornost ne traži, a slučajevi se prepuštaju zaboravu. Tumačenja karaktera, ciljeva i izvedbe Oluje za mnoge će još dugo biti nepomirljiva, no ključni problem koji stvara nepremostive razlike i održava sukob je odnos dvaju društava prema ratnim zločinima, od kojih je ogroman broj još uvijek neistražen i neprocesuiran. Neprocesuiranje zločina nad žrtvama jedne nacionalnosti stvara alibi za neprocesuiranje zločina nad žrtvama druge nacionalnosti, a jedinu korist izvlače krvnici koji unatoč teškim zločinima desetljećima mirno i neometano žive. U interesu je pravde i budućnosti da se svi zločini kazne, a svim žrtvama pruži nužni pijetet, bez obzira na nacionalnost i vjeru – dokle god to ne bude slučaj, osjećaj nepravde i neplaćenih dugova bit će teško premostiv.

I u Hrvatskoj i u Srbiji još uvijek je previše onih kojima mir i budućnost ne predstavljaju vrijednosti za koje se isplati boriti, a sirovi nacionalizam i dalje je roba koja se prodaje vrlo uspješno i u golemim količinama. U takvim uvjetima nemoguće je očekivati da se narativi promijene sami od sebe i da se zločini „naših“ gledaju s jednakim gađenjem i osudom kao i zločini „njihovih“. I nakon četvrt stoljeća od završetka sukoba čini se da sukobljena društva nisu ništa naučila. Lakoća kojom se brane, opravdavaju i racionaliziraju nedjela počinitelja s kojima dijelimo samo nacionalnost i vjeru je zastrašujuća i zabrinjavajuća.

Zbog tih i takvih kojima su nacionalni sukobi izvor zadovoljstva moraju postojati i oni koji će glasom razuma i objektivnim tumačenjem činjenica doprinositi istini i pomirenju. Za normalnog čovjeka svaka žrtva je jednaka u svojoj tragičnosti. Za osobu zdravih pogleda ne postoje srpske i hrvatske žrtve i „naši“ i „njihovi“ počinitelji, nego žrtve i počinitelji. Procesuiranje ratnih zločina osnovni je princip civiliziranih društava, oni koji su se ogriješili o norme ratnog prava i svojim postupanjima počinili djela koja imaju karakteristike ratnih zločina za njih moraju i odgovarati. Oni koji počinitelje teških zločina mogu smatrati svojima, a nevine žrtve dijeliti na „naše“ i „njihove“, posljedično na svete i bezvrijedne, imaju teških problema sa svojim moralnim shvaćanjima.

Svako opravdavanje, negiranje ili relativiziranje zločina samo produbljuje spiralu nesnošljivosti i mržnje i stvara gorivo za buduće sukobe. A tih negiranja, opravdavanja i relativiziranja i danas je zastrašujuće puno. Nemogućnost i svjesno odbijanje da se spozna patnja drugog i da se shvate tuđa stajališta trajno nas drže u stanju tinjajućeg sukoba koje ostavlja drastične posljedice na čitavo društvo.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email