Nema ni deset mjeseci otkako smo posljednji put izašli na parlamentarne izbore, a već u nedjelju, 11. septembra izlazimo na nove. Na tim novima moglo bi se dogoditi da rezultati budu gotovo identični onim posljednjima iz prošle godine i da isti ljudi ponovno zauzmu saborske fotelje na Markovom trgu. Neki od njih bi, doduše, mogli promijeniti stranački dres, ali s obzirom na strogi saborski i politički dres kod, takva promjena ne bi se ni primijetila. Tako bi se Drago Prgomet, koji je u tih deset mjeseci promijenio čak tri stranke, u novom saborskom mandatu trebao reinkarnirati kao HDZ-ovac, dok je u prošlom životu, pardon izbornom ciklusu, nastupao kao uvjereni mostovac. U međurazdoblju od ulaska u Sabor pa do raspada vladajuće većine, Prgomet je uspio osnovati i političku stranku HRID, na koju je nasukao nekoliko stotina članova, a onda u posljednji čas prešao na HDZ-ov brod i osigurao si koliko toliko mirno more za sljedeći saborski mandat. Takvo političko pretrčavanje nije strano na našoj kaotičnoj političkoj sceni, a slična je situacija i s bivšim mostovcima Ivanom Lovrinovićem, Jurom Martinovićem i Ivicom Mišićem, koji saborske fotelje love iz nove stranke i nove koalicije.

Sva ta izborna previranja mogla bi polučiti identičan izborni rezultat prošlogodišnjem, a u tom slučaju očekuje nas i identična postizborna agonija, uz jednu bitnu razliku: ovaj smo put puno bliži velikoj koaliciji SDP-a i HDZ-a nego ikad dosad. Iako nas sasvim sigurno očekuju iscrpljujući pregovori, mogućnost stvaranja čvrstog koalicijskog bloka između SDP-a i HDZ-a nije nemoguća situacija. Trenutne ideološke pozicije s kojih dvije vodeće političke stranke kreću u izbornu utakmicu daju naslutiti obrise velike koalicije. Za razliku od prošlogodišnjih izbora, kad su dvije najveće stranke imale strogo odijeljene i suprotstavljene ideološke stavove, promjena vlasti u HDZ-u i izostanak promjene vlasti u SDP-u donijeli su nam praktički ideološko jedinstvo kakvo na političkoj sceni dugo nije viđeno.

Socijaldemokratska partija Hrvatske, nominalno stožerna politička stranka hrvatske ljevice i liberalnih krugova, na ovim se izborima više nego ikad u povijesti približila konzervativnom dijelu hrvatskoga društva, a njen čelnik Zoran Milanović svojim nedavnim istupom, u kojem je uličarskim govorom izvrijeđao sve i svakoga, praktički je postao ikona desnice. Njegove izjave o Srbima kao “šaci jada” i o BiH kao “big šitu”, kao i primitivne primjedbe o političkim oponentima kojima je na krajnje prizeman način pokušao denuncirati svoje protivnike, izazvale su pravu buru ne samo među građanima nego i u intelektualnim krugovima i među srednjostrujaškim analitičarima i sociolozima.

Razlog toj općoj konsternaciji je činjenica da se Milanovićev SDP od HDZ-a u proteklih deset godina razlikovao u samo jednoj jedinoj stvari, a najnovije lice SDP-a pokazalo je da i ta jedina razlika iščezava. Ta razlika nije u drukčijim pogledima na položaj radnika, socijalnu i ekonomsku politiku zemlje, jer u tome su SDP i HDZ odavno braća blizanci, ta razlika bila je vrijednosna. Lijevo-liberalni dio Hrvatske smatrao je Milanovićev SDP posljednjom branom pred općom vulgarizacijom društva u kojem ne postoji nikakva prepreka reustašizaciji. Sad kad je ta razlika nestala i kad je Milanovićeva Narodna koalicija postala gotovo identična Plenkovićevom reformiranom HDZ-u, polako nestaju i posljednja uporišta za opravdavanje SDP-ove politike.

Ništa liberalno orijentirani medijski i lijevi intelektualni krugovi ne mogu zamjeriti SDP-u više od rušenja lažne paradigme da su temeljni problemi hrvatskog društva ideološke prirode, a ne ekonomske. Sad kad je ljevica prešla na centar, a Milanović postao narodski čovjek koji se postavlja desnije od Andreja Plenkovića, praktički ne postoji realna i ozbiljna prepreka velikoj koaliciji. Ne postoji više ona vrijednosna granica koju treba braniti od Karamarkovih pajaca poput Tepeša, Ćorića i sličnih, jer je tu granicu srušio sam Milanović, ali se sad otvara prostor za propitivanje istinskih problema u hrvatskom društvu, a to su oni ekonomske i socijalne prirode.

Upravo od tih problema ljevičarski su ideolozi godinama uspješno bježali, opravdavajući izostanak rasprave o potpunom SDP-ovom napuštanju socijaldemokracije potrebom borbe za građansko društvo. Sad kad se njihov lider svojim izjavama postavio na desnu stranu političkog koordinatnog sustava, vrijednosti SDP-ove politike dolaze do punog izražaja. A te vrijednosti nisu socijaldemokratske već dugo godina. SDP je pretvoren u neoliberalnu stranku koja pogoduje svima osima radnicima i drugim ugroženim skupinama. SDP je postao puki provoditelj već napisanih regulativa i neoliberalnih reformi koje za cilj imaju minimiziranje troškova u procesu stvaranja profita bez obzira na posljedice po ljude i državu.

Upravo zbog toga ovo Milanovićevo razotkrivanje je korak prema konačnom stvaranju čvrstog bloka za održanje postojećeg sustava, a da bi to bilo moguće, i Milanović i Plenković morali su svoje stavove prilagoditi potrebama političke suradnje. Hoće li se ova predviđanja ostvariti ostaje nam vidjeti u postizbornom razdoblju, ali neosporna je činjenica da su sve ključne pretpostavke i predradnje za takav scenarij odrađene s obiju strana političkog spektra.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email