Naknada za nacionaliziranu imovinu

Piše: Slađana Čanković, dipl. iur. / P-portal

Zakonom o nacionalizaciji mom djedu oduzeta je zgrada koja se nalazi u centru Zagreba. Zgrada se sastoji od deset stanova i pet poslovnih prostora. Nažalost, rješenjem o povratu nisam ostvario …

Zakonom o nacionalizaciji mom djedu oduzeta je zgrada koja se nalazi u centru Zagreba. Zgrada se sastoji od deset stanova i pet poslovnih prostora. Nažalost, rješenjem o povratu nisam ostvario pravo na povrat tih nekretnina, već mi je određena novčana naknada koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti kako stanova, tako ni poslovnih prostora. Kakve su mi šanse ukoliko se obratim sa zahtjevom Europskom sudu za ljudska prava?

David A., Zagreb

Zahtjev pred Europskim sudom za ljudska prava sadržavao bi prigovor zbog povrede čl. 1 Protokola 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji glasi: “Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

Postoji bogata praksa ovog suda u odnosu na identične predmete kao što je vaš. Kako bismo vam približili pravna stajališta ovog suda, spomenut ćemo sažetke tih stajališta koje je citirao i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-4614/2010, a koja su primjenjiva i u vašem slučaju: predmet Maltzan (Freiherr von) i drugi protiv Njemačke (Odluka, Veliko vijeće, 2. ožujka 2005., zahtjevi br. 71916/01, 71917/01 i 10260/02). Dio odluke glasi: “(d) Članak 1. Protokola br. 1 ne može se tumačiti tako da državama strankama nameće bilo kakvu opću obvezu na povrat imovine koja je na njih prenesena prije no što su ratificirale Konvenciju. Članak 1. Protokola br. 1 ne nameće ni bilo kakva ograničenja slobodi država stranaka da određuju opseg povrata imovine i da odaberu uvjete pod kojima pristaju vratiti vlasnička prava bivšim vlasnicima (vidjeti Jantner protiv Slovačke, br. 39050/97, § 34., 4. ožujka 2003.). Napose, države stranke uživaju široko područje slobodne prosudbe pri isključivanju određenih skupina bivših vlasnika iz tog prava. Kad su skupine vlasnika isključene na taj način, njihovi zahtjevi za povrat ne mogu biti osnova za ‘legitimno očekivanje’ koje zaslužuje zaštitu članka 1. Protokola br. 1 (vidjeti, među ostalim izvorima, Gratzinger i Gratzingerova, §§ 70.-74.). S druge strane, jednom kad država stranka, poslije ratifikacije Konvencije uključujući Protokol br. 1, donese zakonodavstvo koje predviđa potpun ili djelomičan povrat imovine oduzete za vrijeme prijašnjeg režima, može se smatrati da to zakonodavstvo generira novo vlasničko pravo (new property right) zaštićeno člankom 1 Protokola br. 1 za osobe koje ispunjavaju propisane uvjete za njegovo priznavanje (for person satisfying the requirements for entitlement). Isto se može primijeniti na rješenja za povrat ili naknadu donesena na temelju predratifikacijskog zakonodavstva, ako je takvo zakonodavstvo ostalo na snazi nakon što je država ratificirala Protokol br. 1 (vidjeti Broniowski protiv Poljske [VV], 31443/96, § 125., ECHR 2004V).”

Prema tome, kada se vratimo na odluku temeljem koje vam nije priznato pravo na povrat vlasništva koje je vašem pretku oduzeto od strane jugoslavensko-komunističke vladavine, dolazimo do mjerodavnog Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02). Prema tom zakonu, u postupku povodom zahtjeva za povrat oduzete imovine treba se utvrditi ima li mjesta naturalnom povratu imovine ili za svu imovinu valja isplatiti naknadu u obveznicama. Zakon propisuje da se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed ukoliko je na toj imovini temeljem valjanog pravnog osnova treća osoba stekla pravo vlasništva, odnosno ako mu je imovina na temelju valjanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed. Slijedom toga za pretpostaviti je da je većina stanova, nakon što je imovina bila nacionalizirana, postala društveno vlasništvo. Ti su se stanovi sukladno tadašnjim propisima davali na korištenje nosiocima stanarskog prava, da bi u novom društveno-političkom poretku 1990-ih ostvarili pravo na otkup tih stanova i postali njihovi novi vlasnici.

Što se tiče poslovnih prostora koji se nalaze u zgradi, a koji vam također neće biti vraćeni, pretpostavlja se da su i oni nekim pravnim poslom postali vlasništvo treće osobe. U takvim slučajevima Zakon o nacionalizaciji u čl. 57 određuje da kada se imovina nije vratila prijašnjem vlasniku, istom pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske u cijelosti, a što se tiče nacionaliziranih stanova, prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu dijelom u novcu, a dijelom u obveznicama Republike Hrvatske.

Polazeći od toga da vam država neće vratiti zgradu u centru Zagreba koja ima deset stanova i pet poslovnih prostora, već da će, prema čl. 59 Zakona o naknadi koji određuje mjerila za utvrđivanje iznosa naknade, isplatiti iznos koji je manji od stvarne tržišne vrijednosti te nekretnine, jasno se može zaključiti da pravda nije zadovoljena. Ukoliko se odlučite obratiti Europskom sudu za ljudska prava s prigovorom povrede članka 1 Protokola 1 Europske konvencije, podsjetimo se njihovog pravnog stajališta koje glasi: “Članak 1 Protokola br. 1 ne nameće ni bilo kakva ograničenja slobodi država stranaka da određuju opseg povrata imovine i da odaberu uvjete pod kojima pristaju vratiti vlasnička prava bivšim vlasnicima (vidjeti Jantner protiv Slovačke, br. 39050/97, § 34., 4. ožujka 2003.).”

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: