Nagodba je zapravo ugovor osoba između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, kojim prekidaju spor ili otklanjaju neku neizvjesnost te tako određuju svoja uzajamna prava i obveze.

Neizvjesnost postoji i onda kada je ostvarivanje nekog prava pak nesigurno. Tako stoji u čl. 150 Zakona o obveznim odnosima NN br. 35/2005. Nagodba je poželjan oblik rješavanja sporova budući da je prepreka dugotrajnom sudovanju i izbjegava moguće razne sudske pogreške i troškove. Pogotovo kod dvojbenih prava (tzv. ius dubium). Popuštanje se sastoji baš u tome što jedna strana može priznati cijeli dio zahtjeva druge strane ili samo dio, pa čak i u preuzimanju neke nove obveze kao na primjer: smanjenju kamate, produženju roka, djelomičnoj otplati, kao i u davanju prava na odustatninu. Treba reći da ne postoji nagodba ako samo jedna strana popusti drugoj, prizna pravo druge strane, tada to nije nagodba i ne podliježe pravilima o nagodbi.

Ništetnost

Uvjet nagodbe je zapravo sposobnost za raspolaganje pravom koje je predmet nagodbe (čl. 152 ZOO-a). Sadržaj nagodbe može biti svako pravo kojim se može raspolagati, pa je tako i valjana nagodba o imovinsko pravnim posljedicama kaznenog dijela, ali ne mogu biti sadržajem nagodbe sporovi koji se tiču statusnih odnosa. Za ugovor o nagodbi vrijede opće odredbe o dvostrano obveznim ugovorima. Treba reći još i da u slučaju prekomjernog oštećenja kod sklapanja nagodbe ne postoji mogućnost poništenja nagodbe. Na primjer ako je jedna strana puno izgubila od svojih prava u sklapanju nagodbe (čl. 155 ZOO-a).

Nagodba je ništetna glede nekog pravnog posla kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (čl. 167 ZOO-a). Isto tako nagodba je ništetna ako je zasnovana na pogrešnom vjerovanju obaju ugovaratelja: da postoji pravni odnos koji u stvari ne postoji, i ako bez tog pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bilo ni spora ni neizvjesnosti. Isto vrijedi i kada se pogrešno vjerovanje obiju strana odnosi na činjenice. Odricanje od ove ništetnosti nema pravnog učinka i sve ono što je dano na ime ispunjenja obveze takve nagodbe može se tražiti natrag (čl. 158 ZOO-a). Ako je jedna odredba nagodbe ništetna onda je ništetna cijela nagodba, osim ako se nagodba sastoji od neovisnih dijelova.

Uzimamo u razmatranje vansudsku nagodbu koju stranke sklope samostalno. Treba kazati da zakonodavac ne propisuje formu nagodbe. Ni pisanu ni usmenu. Tako Vrhovni sud u Odluci rev-1506/88 kaže da nedostatak pisane forme ne isključuje postojanje ugovora o izvansudskoj nagodbi sklopljenog između osigurateljne organizacije i oštećenika u isplati naknade štete. Takvo pravno stajalište, a to je bitno za vansudsku nagodbu, Vrhovni sud ponovio je još u nekoliko presuda kao na primjer u Presudi br. rev-1352/86, te u Presudi br. rev-669/90, ističući pritom da za izvansudsku nagodbu nije potrebna forma, nego suglasno izrečena i iskazana volja osoba između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu u smislu prekidanja spora, odnosno uklanjanja neizvjesnosti i određivanja uzajamnih prava i obveza. Ovakav pravni stav vrijedi i za sve ostale stranke i sporove te moguće sklopljene vansudske nagodbe. Razumljivo, to ne znači da stranke ne smiju nagodbu sastaviti u pisanoj formi pa i javno bilježnički ovjeriti.

Zelenaški ugovor

Stranke mogu nagodbu sklopiti i pred sudom u kojem slučaju govorimo i o sudskoj nagodbi sačinjenoj u formi sudskog zapisnika (ovjera po sucu, žig suda, potpis stranaka, suca, zapisničara itd.). Takva nagodba je valjana ovršna pravna isprava. Prema sudskoj praksi tu je riječ o dvostrano obveznom ugovoru koji proizvodi obvezujuće pravne učinke i nakon nagodbe prava i obveze između stranaka prosuđuju se u skladu s odredbama takve nagodbe (Vrhovni sud, Odluka rev-2283/88). Tu je pravna osnova za ovrhu tzv. executio.

Moguće je pobijati sudsku nagodbu ali ne prijedlogom za ponavljanje postupka nego samo  jedino posebnom tužbom kao i svaki drugi ugovor. To je stav Vrhovnog suda br. rev-331/93.

Ako nagodba ima elemente tzv. zelenaškog ugovora valja istaći da tu vrijede opće odredbe o dvostranim ugovorima, tako da se može takvu nagodbu koja ima zelenaški karakter pobijati upravo s razloga ništetnosti – kaže Vrhovni sud u svojoj Odluci rev-54/84 i u Odluci br. rev-2519/74.

Sukladno Ovršnom zakonu (NN br. 139/10) nagodba je ovršna isprava (ovršna nagodba) i to u slučaju ako je tražbina koju prema njoj treba ispuniti dospjela. Dospijeće tražbine dokazuje se zapisnikom o nagodbi ili javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom ispravom (čl. 23 OZ-a). Na temelju nagodbe koja je postala ovršna u jednom dijelu, ovrha se može odrediti na taj dio. Nagodba se može zaključiti i pred sudom i pred izabranim sudom te u upravnom postupku ako se njome dokazuje neka obveza ili ako glasi na ispunjenje neke novčane obveze kao i u slučajevima pred sudovima časti pri komorama, a moguća je i u izvanparničnom postupku mirenja (čl. 2 OZ-a).

Dakle da zaključimo, nagodba ide za smirivanjem sudskih sporova s ciljem da se neka sporna i dvojbena prava učine nespornim i nedvojbenim, da se pravno jačaju obvezni odnosno prometni odnosi u smislu sređivanja prilika i daljnjeg stvaralaštva.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email