Utjecaj masovnih medija i njihovih vlasnika na javno mnijenje i društvenu zbilju toliko je jak da dovodi u pitanje demokratsku narav samog sustava.

Nerijetko se 21. stoljeće naziva i stoljećem medija, s obzirom na utjecaj koji vrše na sve sfere ljudskog života od onih najvažnijih poput politike, znanosti, medicine, kulture pa sve do mode, glazbe itd. U posljednjih stotinu godina od nastanka suvremenih medija, a pogotovo zadnjih pedesetak u kojem su preuzeli dominantnu ulogu u kreiranju svijeta, mediji su izrasli u nezaobilazan faktor u svakom segmentu života. Njihova sposobnost i moć da kreiraju javno mnijenje i da usmjeravaju društvene procese u smjerovima koji odgovaraju njihovim vlasnicima radi maksimiziranja profita u svojim primarnim djelatnostima poprimila je epidemijske razmjere.

Zato svaka kritika društva koja se danas može i mora uputiti mora poći od kritike medija, ali ne medija kao sustava javnog informiranja s ciljem raspršivanja istinitih vijesti i obrazovanja jer oni danas skoro da i ne postoje, već od kritike modernih medija koji su postali svojevrsna ideologija ili još radikalnije – religija, medija koji su postali «mjera svih stvari – onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu». Upravo to nastojanje medija odnosno njihovih vlasnika i urednika da postanu ona odlučujuća snaga koja će kreirati društvenu zbilju, umjesto da služe kao forum koji će omogućiti sukobljavanje različitih ideja i pružanja javnosti istinite informacije, predstavlja najveću opasnost po društvo. Tako danas u Hrvatskoj imamo situaciju da mediji, koji su potpuno prešli u sferu privatnog vlasništva pa samim time i privatnih interesa, kreiraju sve odlučujuće procese koji su od suštinske važnosti za građane i društvo. Opasnost koja izvire iz takve strukturiranosti medija, u kojoj ne znamo tko je istinski vlasnik i koji su interesi takvog vlasnika, je višestruka. Mnogi naši mediji u izravnom su vlasništvu banaka, raznih fondova i poduzeća koji imaju velike financijske interese na našem tržištu što ih dovodi u izravni sukob interesa, koji doduše nije zakonski zabranjen, ali je i dalje izuzetno opasan. Nedavni primjeri sukoba predstavnika sudskih vlasti s izvršnom vlasti u kojoj su pojedini mediji gorljivo i potpuno pristrano zauzeli jednu stranu jer imaju izravne koristi od toga pokazuje koliko je medijski prostor osjetljiv na zlouporabe i manipulacije.

Prelazak tiskovina i televizije u tržišnu sferu i liberalizacija koju su donijele društvene promjene pretvorilo je medije u vrlo učinkovit alat za društveni, politički i svaki drugi inženjering provjerenim metodama manipulacije. I dok im je uloga u teoriji prenošenje informacije, uloga današnjih masovnih medija je upravo suprotno: preuzimanje informacije i njeno preoblikovanje, davanjem sasvim druge dimenzije od one prvotne kako bi se na taj način efikasno utjecalo na konzumente takvih obrađenih informacija. Moderni mediji sve češće posežu i za potpuno lažnim informacijama i polu informacijama pa je danas skoro pa normalno da čitamo izmišljene intervjue, lažne ankete, krive statističke podatke. Zato je uzimanje informacija koje nalazimo u masovnim medijima apriori kao istinite izuzetno opasno što se i pokazalo posljednjih dvadesetak godina.

Svjedočimo potpunom izokretanju principa kojih bi se novinarstvo trebalo pridržavati kako bi ispunjavalo svoju društvenu funkciju. Umjesto da djeluju kao nezavisan nadzornik i regulator nositelja javnih ovlasti, mediji vrlo često sudjeluju u kampanjama političkih stranaka, te na taj način stavljaju demokraciju i politički sustav u funkciju vlastitog probitka. Sustav cenzure i autocenzure toliko je jak da veliki broj novinara koji pošteno rade svoj posao bivaju onemogućeni istinito izvještavati zbog straha za egzistenciju i od pritiska urednika. Utjecaj koji stvaraju na javno mnijenje je toliko jak da dovodi u pitanje i demokratsku narav samog sustava budući da samo oni koji su podobni vlasnicima medija i njihovim gazdama imaju priliku iskazati vlastito mišljenje, a da istovremeno ne budu šikanirani od strane istih tih medija.

Jedna od glavnih zadaća masovnih medija je «proizvodnja pristanka» raznim metodama koje Noam Chomsky naziva «tehnike discipliniranja umova». Pritom govori o političkom marketingu koji je nastao kao sinteza znanja iz ekonomskog marketinga, komunikologije, socijalne i političke psihologije, sociologije masovne kulture i psihologije. Danas je svakome, iole inteligentnom građaninu, postalo jasno da se političke utakmice ne dobivaju na kvaliteti programa već na količini reklama u udarnim terminima, veličini i broju bilboarda, plaćenih oglasa u novinama i minutama u središnjim dnevnicima. Političke stranke i njihovi lideri postali su proizvod koji treba prodati kupcima (glasačima), a ako na tržištu imate ponuđeno samo nekoliko proizvoda (političkih stranaka) jasno je da i nemate nekog velikog izbora.

Još jedna velika opasnost koja prijeti od medija je njihova želja da kontroliraju svaku sferu mišljenja, pa svi oni koji imaju kritičko mišljenje ili točnije, mišljenje koje se kosi s mišljenjem krupnog kapitala moraju nestati s javne scene. Takvi će biti prešućeni, ušutkani i marginalizirani, a ako to ne bude dovoljno, medijima je na raspolaganju čitava paleta proizvoda kojim će se dotičnog subverzivca neutralizirati: oni bivaju proglašeni neprijateljima napretka, etiketira ih se i vrlo uspješno uklanja sa scene. Zato danas gotovo pa i nemamo institucija koje bi bile izvor novih ideja i koje su u prošlosti bile centar intelektualne scene. Institucije poput Matice Hrvatske, Filozofskog fakulteta ili bilo koje druge institucije nisu više generator novih ideja već su tu ulogu preuzeli mediji. Mediji imaju vlastite «intelektualce» koje su sami stvorili dajući im prostora i legitimirajući njihov status, vlastite «ugledne stručnjake», «analitičare», «književnike» i sve ostale potrebne elemente kako bi uspješno održavale postojeće stanje i usmjeravale procese u željenom smjeru.

U tako kontroliranim, «laboratorijskim» uvjetima u kojima je svaka akcija i promjena izrežirana do najsitnijeg detalja, očekivanje društvenih promjena je nerealno i naivno. Narod koji nije upoznat s činjenicama ne može donositi razumne odluke pa tako ni birati vlast za koju vjeruje da će raditi u korist većine. Takav narod je nekompetentan donositi odluke jer se ne vodi činjenicama nego nerealnim očekivanjima koja mu se svakodnevno usađuju. Umjesto njih izbor i selekciju rade mediji pa je lako doći do zaključka da je društvena depresija u kojoj se nalazimo puno više rezultat organiziranog djelovanja onih kojima postojeće stanje odgovara, a puno manje rezultat slučaja ili famozne «ekonomske krize».

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email