Ljubivoje Ršumović: Ne znam šta će biti sa ovim svetom, ali verujem u život i decu

Piše: P-portal.net

Ovogodišnji Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu okupio je brojne poznate ličnosti iz sveta pozorišta, filma, fotografije, ali i književnosti. Jedan od najistaknutijih srpskih pesnika, Ljubivoje Ršumović, koji je poznat po …

Ovogodišnji Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu okupio je brojne poznate ličnosti iz sveta pozorišta, filma, fotografije, ali i književnosti. Jedan od najistaknutijih srpskih pesnika, Ljubivoje Ršumović, koji je poznat po poeziji za decu i „odrasle, koji nisu dorasli deci“, verni je posetilac pozorišnog festivala u Užicu. Renomirani književnik, koji ima više objavljenih knjiga nego godina, govori o značaju ovog pozorišnog festivala, kulturi u Srbiji, omladini i – ćutanju.

Kako se snaći u vremenu koje je, kako i sam Šekspir primećuje, „iskočilo iz zgloba“?

Kako se snaći u tom vremenu…? Pa, ako se pre 400 godina moglo reći da je vreme iskočilo iz zgloba, a danas se u Srbiji uveriti koliko je ta rečenica tačna i koliko se, u stvari, odnosi na naše vreme, onda to znači da se treba spasavati onako kako se čovečanstvo spasavalo vekovima. Naravno, strpljenjem i tolerancijom, ja bih rekao… Možda je to i nekakav moj idealizam, jer ja sam inače protiv ratova, sukoba i uvek sam protiv naroda. Uostalom, „čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi?,“ da citiram mog kolegu, Miroslava Antića. Dakle, ljudi treba da se dogovore, jer narodi najčešće ne umeju da se dogovaraju…

Na otvaranju festivala recitovali ste stihove Vaše nove pesme koji glase: „Reči koje izgovorim postanu moje sudije, ali, reči koje ćutim – svo su moje bogatstvo“. Da li je u današnje vreme bolje ćutati i trpeti, ili govoriti i – trpeti?

Ja sam o ćutanju govorio kao ličnost, kao Ljubivoje Ršumović, ali ja, kao društveno biće, znam da ćutati nije dobro. Dakle, ćutati je čak kukavičluk, ali ja lično više naginjem tom ćutanju, zbog čega me i zovu „ćutolog“. Nisam navikao da ljudima oko sebe objašnjavam situaciju oko nas, već puštam da svako na svoj način shvata svet oko sebe, pa onda dozvoljavam i sebi da i ja to što se događa oko nas shvatam na svoj način. Naravno mnogi ljudi nemaju izlaz kakav ja imam i kakav imaju moje kolege pesnici, pripovedači, umetnici uopšte… Dakle, ja mogu i svoje strahove, i svoje dileme, pa čak i neke svoje negativne osobine da fino „upakujem“ u stihove i da to za mene bude dovoljno da zadovoljim svoju sujetu, ali i svoju savest u krajnjoj liniji. Mnogi ljudi to ne mogu i, naravno, oni onda postaju javno zli, i javno, da kažem blažu reč, neprijatni.

Da li danas zaista „moramo biti surovi da bismo bili dobri“, kako je to Hamlet primetio još pre četiri veka?

Hamlet to govori iz svoje, ja bih rekao, smorenosti, prouzrokovane situacijom koja mu se događa u porodici. Naravno da moramo biti surovi onda kad je to potrebno, ali surovost je životinjska odlika i to je kod nas ljudi atavizam. Dakle, ako pristanemo da smo postali od životinja, onda je surovost naša priroda, takođe. Kao što Dostojevski kaže „ako pristanemo da nema Boga, onda nam je sve dozvoljeno, da budemo i surovi i zli, pa, ponekad i dobri…“

Kako sačuvati „pozorišna (m)učilišta“ širom Srbije, kada su državne subvencije nekim pozorištima nedovoljne za pravljenje jedne predstave?

Ja mogu da „lajem“ protiv vlasti, ali možda kad bi me neko dobro platio! (smeh) Ja ne mogu o svom trošku da se bavim nečim što je državni posao. O tome bi trebalo da razmišlja ministar kulture, ministar prosvete… Možda oni i razmišljaju o tome, ali nedovoljno efikasno, možda nisu ni svesni šta kultura uopšte predstavlja… Njima je najlakše da glumcima, zaslužnim umetnicima, pa i nama penzionerima, skinu deset, dvadeset procenata od naših penzija, da bi gladnom narodu, onima koji nemaju, dali kazane sa hranom i parče hleba u ruke. Ima mnogo gladnih, i meni je taj procenat velika uteha, jer su mi maltene prepolovili penziju, ali ako taj procenat ide tim ljudima u ruke i stomake, meni ne smeta što skidaju od moje penzije. E, sad, da li to ide baš tim gladnim ljudima, ja ne znam.

Šta će se desiti sa kulturom i umetnošću u Srbiji, ako politička volja ostane na nivou na kom se trenutno nalazi?

Ja mislim da ova politička volja ne može pobediti i uništiti kulturu, jer nije mogla ni neka druga, ni neka treća… Kultura je sastavni deo života i vlast nju ne može da oduzme, nikome. Mislim da će poslenici u kulturi uvek naći načina da deluju i da stvaraju. E, sad, zanimljivo je i ovo što Nebojša Glogovac kaže u poslednjem biltenu 21. Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu… On objašnjava da festivali poput ovog jesu učilišta za narod koji dođe da vidi predstavu, ali da su muka za glumce, a trebalo bi da budu učilišta i za pozorište. Trebalo bi sva pozorišta da dođu na početku festivala, da sve vreme budu tu, gledaju predstave, uče jedni od drugih, da razgovaraju jedni sa drugima, izmene iskustva… To bi bio pravi festival! To bi opravdavalo reč ‘festival’, jer, festival je u stvari ‘fešta’, a da bi bila fešta, onda bi trebalo da se radujemo, da se veselimo – s kim da se veselimo ako glumac poput Nebojše Glogovca odigra predstavu, pa se iste večeri vrati u Beograd?

Ako „na mladima svet ostaje“ – šta će biti sa ovim svetom kad ga se mladi dohvate?

Ja nisam katastrofičan, a nisam ni prorok! (smeh) Ne znam šta će biti sa ovim svetom, ali verujem u život i decu. U krajnjoj liniji, ne bih se ni bavio decom da ne verujem u njih i da ne verujem u ono što će oni sutra biti. Mislim da ipak ne može taj, ja bih rekao, mračni deo stvarnosti, da pobedi ni te buduće ljude, a sada decu. Ja verujem da će oni ostati verni knjizi – verni Njegošu, Dušku Radoviću, dakle verni pametnim ljudima iz prošlosti. Idemo u neku vrstu osiromašenja jezika, što je meni najžalosnije… Mislim da danas mladi ljudi raspolažu sa vrlo malim fondom reči, ne umeju da objasne svet oko sebe, odnosno – možda se oni međusobno razumeju sa tim siromašnim šiframa i skraćenicama. To je sad posledica telefona, SMS poruka i uopšte komunikacije među mladima koji se bolje razumeju međusobno, nego u komunikaciji sa starijima… Ipak, da bismo se do kraja razumeli, moramo dozvoliti da više čujemo jedni druge i da više pričamo jedni sa drugima.

 

Izvor: Iskra, autor: Anđela Andrić, fotografija: M. Cvetković


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: