Hrvatska je gotovo četiri puta premašila vanjski dug čitave bivše Jugoslavije, koji je u trenutku raspada SFRJ iznosio oko 12,5 milijardi dolara.

Hrvatska trenutno duguje 60 milijardi dolara. S obzirom da je 1990., samostalno promatrana u okviru Jugoslavije, dugovala samo 3,5 milijardi dolara, dug je zapravo povećala 17 puta.

Kada udjel inozemnog duga u BDP-u prijeđe 80 posto, što se Hrvatskoj dogodilo još prije sedam godina, država se smatra visoko zaduženom. Prošlu godinu okončala je s udjelom od 101,8 posto ukupnog inozemnog duga u BDP-u. Daleke 1990. godine vanjski dug SFRJ je iznosio oko 12% BDP-a. Još poraznije zvuči podatak da su sve jugo-države trenutno dužne oko 180 milijardi američkih dolara, tj. najmanje 14 puta više nego što je dug SFRJ iznosio 1990. Sve to govori da su ove države nepokolebljive u teško razumljivoj autodestrukciji i odlasku u dužničko ropstvo. Slovenija i Hrvatska nalaze se u kritičnoj zoni visoke zaduženosti jer zajedno duguju oko 120 mlrd. dolara. Srbija, Makedonija, Crna Gora i BiH ubrajaju se u red umjereno zaduženih zemalja.

Međutim, korijeni ekonomskog ovisništva zemalja bivše Jugoslavije sežu u prošlost. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka procijenili su 1990. da je Jugoslavija «prezadužena država», iako je bio izražen trend smanjenja duga – od 1980. smanjen je sa 20 milijardi na 12,5 milijardi dolara. Kada tadašnju zaduženost usporedimo s današnjom – možemo se zapitati je li cijela konstrukcija zamišljena i vrlo uspješno ostvarena kao razaranje jednog ekonomskog modela i praktična kao pljačka enormne društvene imovine stvorene u Jugoslaviji.

Još osamdesetih godina prošlog stoljeća SFRJ je u središtima svjetske ekonomske moći «targetirana» kao država koja zapravo prkosi općim ekonomskim trendovima. Proces nabijanja dugova i nametanja «reformi» započeo je još tada, u doba premijerke Milke Planinc. Uz kredite, MMF i tadašnja Evropska zajednica nametnule su «strukturna prilagođavanja» – liberalizaciju i (kasnije) privatizaciju. Prve brutalne mjere štednje i šok terapije uslijedile su u periodu od 1982. do 1985. Krajem 1989. godine jugoslavenski premijer Ante Marković u Vašingtonu sastao se s predsjednikom Džordžom Bušom, zbog pregovora radi financijske pomoći Jugoslaviji. Zauzvrat je Jugoslavija pristala na drastične ekonomske reforme: rezove u državnoj potrošnji i eliminaciju radničkog upravljanja poduzećima.

U januaru 1990., sporazumom s MMF-om određeno je da se izdaci za državne troškove smanje na 5% BDP-a. MMF je naredio zamrzavanje plaća na razinu iz novembra 1989. te je nametnuo šok terapiju: devalvaciju dinara i deregulaciju cijena. Ovakav recept nije bio ništa novo, jer je prije i kasnije primjenjivan u mnogim zemljama, od Latinske Amerike sedamdesetih godina, pa sve do država bivšeg istočnog bloka devedesetih, nakon pada Berlinskog zida. Pored toga, MMF je federalnoj vladi spriječio pristup kreditima Narodne banke Jugoslavije, a uslijedio je i famozni upad Srbije u monetarni sustav uz emisiju novca od 1,4 milijarde dolara. Tako je paralizirao budžet i državi je onemogućeno financiranje ekonomskog i socijalnog programa. Unatoč pozitivnoj energiji i vjeri posljednjeg premijera Ante Markovića u «novi socijalizam» i njegovom demokratskom modelu privatizacije u kojem su prednost imali radnici, deregulacija komercijalnih kredita uzrokovalo je propast investicija državnih poduzeća.

Unatoč fiksiranju tečaja dinara uz njemačku marku, cijene su rasle, pa je vrijednost plaća u prvih šest mjeseci 1990. zapravo pala za 40%. MMF je zahtijevao da federalna vlada  prestane financirati poduzeća koja «prave gubitke». 1989. je 248 poduzeća bilo likvidirano 89.400 radnika otpušteno. Prvih devet mjeseci 1990. još je 889 poduzeća sa 525.000 radnika završilo u stečajevima. Još 2.435 poduzeća s radnom snagom od 1,3 milijuna radnika bilo je u gubicima.

U januaru 1991., kada je disolucija države već uzela maha, izvršena je devalvacija dinara od trideset posto. Inflacija je 1991., kada je put u propast već započeo, iznosila oko 140%. godine, kada je put u propast bio već započeo.

Zbog čega navodimo ove podatke koji su u domaćim medijima posve zapostavljeni, a ovdašnja ih ekonomska teorija gotovo uopće ne spominje? Upravo zato jer bez podrobne analize ekonomskog aspekta propasti Jugoslavije nije moguća alternativa postojećem ekonomskom modelu ni trasiranje izlaska iz sadašnjeg stanja, koje se više ne može nazvati krizom, već permanentnom dekadencijom liberalnog kapitalizma.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email