Ne sjećam se da li sam stavio žlicu meda u ovaj čaj pred sobom ili u onaj od sinoć. Da li zbog prevelike koncentracije društveno prihvatljivog otrova u organizmu, ne sjećam se. Nije ni bitno, samo je zanimljivo kako su neke druge, daleke i možda naizgled nebitne sitnice uklesane u sjećanje, urezbarene u moždane vijuge i nikako da iščeznu. Fragmenti sjećanja, probrani nekom naopakom logikom, nasumično poredani – na to se svodim. Definiran onim što nemam i što je prošlo, ne onim trenutnim.
Izvini što sam te noćas zvao, bio sam pijan i htio sam samo da ti kažem da mi je dosta. Da je sad stvarno kraj. Bio sam pijan. Žao mi je što sam te zvao. Last seen at… I tako ukrug. Više puta u toku dana. Onda melodija zvona kao najljepša simfonija. I onda glupe, besadržajne fraze s druge strane slušalice. Izgovori. Laži. Pitam se zašto uopće zoveš. Onda se na idući poziv ne javim jer vjerujem da ti ni ne želiš da me čuješ. Pa mi bude žao. Gledam u telefon i opet se nadam pozivu. Pretvorim se u čekanje. Last seen at…
I ja sam puštao da me čekaju. Znajući da se neću vratiti. Sad su me sva ta čekanja stigla. Sad me kažnjavaju. Tinejdžerske igre, nesigurnost, nepovjerenje, patetične poruke, ishitrene riječi, famozno nikad i famozno zauvijek. Varke, ništa drugo ovo nije do zavaravanja. Sve dok se ne izgubim u kozmosu tvojih očiju. Jedino tu smo se sretali. Jedino to je bilo stvarno.
Ne znam ti navike. Ukuse. Ni želje ni strahove. Znam da su ljudski, obični. Možda ih zato kriješ. Znam samo da su iščezli tvoji mirisi iz jastuka. A ja ga svejedno kao svjedoka zagrlim i pokušavam kao iz školjke šum mora da čujem ponovo tvoja šaputanja.
Možda prestane. Tvoja “podrazumijevajuća nužnost” koja te dijeli od mene ili moja psihopatska opsjednutost koja me tebi vuče. Treba priznati naglas da pripadnost drugome ne znači odricanje od sebe. Dijeljenje je množenje. Dijeliti osjećanja, postelju, televizor, brige i radosti, vrijeme… Moći sam, ali usuditi se prepustiti. I ne bi eskalirao broj bogalja i prosjaka na ulici, ne bi bilo nesretnih na svakom koraku, ne bi ih kao sebi sličnima prepoznavao svud oko sebe. Ima neke ironije u tome, kad prekidamo ljubavnu vezu, a nismo je zaista prekinuli, obećavamo sebi da ćemo biti bolji, pa da će kao onaj koji nas odbacuje onda da se pokaje. Da se vrati. Govorimo sebi da ga onda nećemo htjeti, a da će on patiti onako kako mi u tom trenutku patimo. Ne zato što mu želimo patnju, već prosto želimo da se vrati. A jedini način je valjda da budemo bolji, da “zaslužimo”. I onda nekad stvarno budemo bolji. I tad zaboravimo sva obećanja dana sebi i tog što nas je odbacio i starog sebe. I nastavimo. Onako kako svako stvorenje zaslužuje.
Ne znam je l’ si ti moja greška ili ja tvoja. Da l’ su ovo bezrazložne sumnje ili podle zablude. Al’ pogriješili jesmo. Promašili. Znaš kako smo rekli. Kraj je onda kad zašutimo. Kad ne bude dramatičnih, velikih riječi. Kad se okrenemo na drugu stranu i više nam nije bitno. Kraj je kad ni ne odgovorimo na poruku, a ne da u njoj pišemo kako je kraj. Kraj je kad ne razmišljamo o kraju. Kad ne završavamo, nego tek kad počinjemo, tek tad je zaista kraj.
