U srijedu, 9. studenog, u 18 sati na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu Antifašistička liga organizirala je skup sjećanja na Kristalnu noć, pogrom nad Židovima u Njemačkoj i Austriji koji se dogodio prije 78 godina. Na žalost to nije samo davni povijesni događaj “koji se nama više nikada ne može dogoditi”. Svi “osnovni sastojci” za pripremu sličnih događaja postoje i u današnjem svijetu; mržnja prema drugim i drugačijima, njihova dehumanizacija pod utjecajem agresivne nacionalističke propagande, netrpeljivost tamo gdje bi trebalo stajati suosjećanje.

Za Međunarodni dan protiv fašizma i antisemitizma izabran je 9. studeni u sjećanje na jedan davni događaj od prije 78 godina.
U noći između 9. i 10. studenog 1938., u tadašnjoj Njemačkoj i njoj pripojenoj Austriji dogodio se pogrom nad dijelom vlastitih građana koji su bili proskribirani kao Židovi, kakav se u Europi nije vidio od vjerskih ratova u 16 stoljeću.

Njemačka je tada već skoro šest godina pod vlašću nacista koji sustavno šire strah od židovske opasnosti, a Židove dehumaniziraju kao izrabljivače njemačkih radnika, prijetnju njemačkom narodu i iskonske narodne neprijatelje.

Kao i obično, u formiranju javnog mnijenja propaganda “da manjina ugrožava većinu”, bila je jača od činjenica. Židovi su činili manje od 1% tadašnjeg stanovništva Njemačke i nisu imali nikakve položaje ni u vojsci ni u policiji ni u politici.

Neposredni povod pogroma bio je atentat na trećeg sekretara njemačkog veleposlanstva u Parizu. Atentat je izvršio 17 godišnji dječak, koga su roditelji poslali kod ujaka u Pariz, kad je saznao da su mu roditelji kao Židovi protjerani iz Njemačke u Poljsku. Žrtva tog nesretnog i besmislenog atentata, Ernst vom Rath, bio je, inače, praćen od Gestapoa jer je prijavljen da je negativno govorio o nacističkoj antisemitskoj politici.
Atentat se dogodio 7. studenog, za odmazdu su 8. studenog iz svih njemačkih osnovnih škola izbačena židovska djeca.

Kad je 9. studenog vom Rath umro, vrh nacističke stranke iskoristio je to za organiziranje “spontanih demonstracija” u kojima je ubijeno nekoliko stotina Židova, sjekirama i maljevima uništeno oko 7500 dućana i poduzeća čiji su vlasnici bili Židovi, opljačkani nebrojeni stanovi, srušene ili spaljene gotovo sve sinagoge u Njemačkoj i Austriji, 95 samo u Beču.

Policija je imala naređenje da ne sprečava “spontani gnjev građana” ali da pazi da se ne podmeću požari ako je u blizini njemačka imovina. Imala je i naređenje da hapsi mlade Židove koji su, njih 30 tisuća, poslije poslani u koncentracione logore.

U svom izvještaju Walther Buch, predsjednik internog suda nacističke partije, nabraja poimence žrtve ubojstava i počinitelje, uz napomenu da su postupci obustavljeni “jer su članovi partije samo slijedili naređenja”.

S druge strane, članovi partije koji su tokom pogroma silovali Židovke bili su izbačeni iz partije jer su se ogriješili o Nüremberške rasne zakone.

Počinjena šteta je bila tolika da je osiguravajućim društvima prijetio bankrot. Goering, na čelu, između ostalog, i njemačke privrede, prigovorio je Himmlerovom zamjeniku Heydrichu, koji je bio zadužen za organizaciju “spontanih demonstracija”: “Bolje da ste ubili 200 Židova nego počinili takvu štetu”.

Heydrich, u samoobrani, odgovara: “Pa ubijeno ih je 35”(to je bila službena cifra SS-a odmah poslije pogroma). Ta izjava biti će pročitana Goeringu na suđenju u Nürembergu sedam godina kasnije.

Goering je tada odredio da osiguravajuća društva moraju isplatiti Židovima punu naknadu, “jer Treći Reich je pravna država”.
Međutim cijeli iznos plijeni država zbog židovskih zločina i dio vraća osiguravajućim društvima. Židovska zajednica osuđena je da plati “zbog počinjene štete nastale u demonstracijama koje je svojim ponašanjem izazvala”, dodatnih miljardu maraka (oko pet miljardi današnjih eura), a Židovi su masovno tjerani da čiste ulice od ruševina i razbijenog stakla.
Taj događaj, zasjenjen strahotama koje su slijedile, trebala bi svaka država pamtiti kao upozorenje na putu.

Rasni zakoni, antisemitski govori, od države sponzorirano nasilje pokazali su se kao put bez povratka prema najvećoj fizičkoj tragediji Židova u tadašnjoj Njemačkoj i svim zemljama Europe koje je Njemačka okupirala.

Za njemački narod bio je to put prema najvećoj moralnoj i fizičkoj tragediji u njegovoj povijesti na koji ga je odvela pobjeda radikalnog neobuzdanog nacionalizma.

I šire, taj događaj bi trebalo pamtiti kao vječno upozorenje kuda uzurpacija i krivotvorenje domoljublja, nametanje svojih mržnji prema drugima i drugačijima, svojih predrasuda, svoje netrpeljivosti kao mjere domoljublja, može voditi.

A činjenica da se to dogodilo jednom civiliziranom i kulturnom narodu upozorenje je da se može dogoditi svakom.

 

Za Antifašističku ligu u RH, Zoran Pusić.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email