Svake godine časopis “Jezik” raspisuje natječaj za novu hrvatsku riječ, svojevrsni Oskar kojim se nagrađuju oni koji pronađu riječ koja potpuno odgovara duhu jezika, a istovremeno uspješno zamjenjuje tuđice i posuđenice iz engleskog ili kojeg drugog jezika. Ista takva nagrada mogla bi se uvesti i u politiku kako bi se uspješno opisali svi tipovi hrvatskih političara i njihovih postupaka, a jedan vrlo uspješan primjer novotvorenice je popularno “kolindiranje”, odnosno besmisleno naslikavanje po raznim događajima koje za cilj ima proizvesti dojam da osoba nešto korisno radi.

Opis je to ponašanja hrvatske predsjednice koja se već tjednima “kolindira” od Vukovara do Dubrovnika, usput lijepeći pločice i farbajući zidove, loveći ribu ili se slikajući sa stranim turistima i palcem Grgura Ninskog. Turneja nije ni završila, a ona već sprema novi pohod na Slavoniju sa svojim osobnim fotografom, koji neće propustiti nijedan “važan” trenutak njenog susreta s pukom. Dok čeka uređenje svoje slavonske rezidencije, predsjednica je otputovala u istarski Barban, na poznatu “Trku na prstenac”, gdje je zajedno s premijerom uživala u fešti i dobroj zabavi.

No da ne bi bilo zabune, nije ovo ni prvi ni najuspjeliji pokušaj definiranja ponašanja hrvatskih političkih prvaka, dovoljno se sjetiti Milana Bandića s “gutanjem snijega” ili Željka Keruma s “pršutingom” kako bismo zaključili da je hrvatski politički rječnik prebogat novim, izvornim riječima, za koje nam nitko ne može reći da nisu isključivo naše. Čak i oni koji uporno hrvatski jezik guraju u isti koš sa srpskim, ovdje moraju priznati da ne postoji nikakva sličnost.

Ipak, ta renesansa hrvatskog jezika trebala bi nas puno više zabrinjavati nego veseliti, jer kad odgovornu i smislenu politiku zamijene “kolindiranje” i “pršuting”, onda stanje postaje alarmantno. A upravo je to ono što nam se događa. Institucije su potpuno izgubile smisao, a širi plan, koji bi u konačnici trebao voditi do blagostanja društva, ne postoji ni u tragovima. Upravo suprotno, danas imamo potpuno rascjepkano društvo i institucije čije je djelovanje u potpunosti podređeno vladajućoj kasti, samopromociji i osobnim hirovima čelnika, koji ne pokazuju ni mrvicu odgovornosti za funkcije koje obnašaju.

Tako slušamo predsjednicu države kako, u pauzi između naslikavanja i gubljenja vremena, izjavljuje da joj je glavni cilj u predstojećem razdoblju svrgnuti SDP s vlasti, a s druge strane gledamo SDP koji javnim novcem kupuje socijalni mir, dijeli šakom i kapom, bez srama i osjećaja za odgovornu državnu politiku. Je li njihov posao da robinhudovski putuju zemljom i dijele sirotinji milostinju ili je njihov posao ipak nešto drugo? To drugo trebao bi biti ozbiljan, analitički i odgovoran državnički posao, koordiniranje sustavima, izrada planova i strategija, interveniranje u one društvene odnose koje zemlju drže na koljenima, rješavanje dužničke krize. Imaju sve alate na raspolaganju, ovlasti, milijunske budžete i pristup medijima, a sve to troše na tinejdžerska prepucavanja koja više nikoga ne zanimaju osim medija koji to žutilo guraju pod vijesti.

Potpuno promašena retorika političke elite i shvaćanje državničkog posla doveli su nas u stanje u kojem smo danas, a koje bismo najbolje mogli opisati kao kontinuiranu konfuziju i propadanje. Kad se bolje zadubite u taj splet državnih i lokalnih institucija, uvidite da bi bez njih sve to puno bolje funkcioniralo. Tu dolazimo do ključnog problema, a to je potpuna disfunkcionalnost sustava, političkih stranaka, medija i civilnog društva. Stalna vrtnja u krug i nemogućnost izlaza iz takve situacije dovode do društvene apatije, pa se ljudi sve češće isključuju iz tog mučnog procesa i povlače u svoj privatni svijet.

I na kraju, pitanje koje si postavljaju mnogi građani: Imaju li izbori uopće smisla? Velik postotak građana od izbora je već odustao, jer ne vide nikakav smisao u opetovanom biranju između istih kandidata i istih politika. Gledajući recentnu povijest, rezultate izbora i dužnosnike koje smo izbornom matematikom postavljali da upravljaju javnim dobrima, pokazalo se da kao birači nismo bili previše sposobni izabrati osobe koje će znati i htjeti stvari posložiti tako da one funkcioniraju. Čitav taj visoki politički svijet zaražen je nesposobnim kadrovima i nemaštovitim ljudima, kojima je krajnji politički domet prčkanje po porezima i presipanje iz šupljeg u prazno. Jer da nije tako, zar bismo morali gledati sudske sporove koji traju po 20 godina, sveopću propast proizvodnje, masovna iseljavanja i opću društvenu apatiju? Koja to razina nesposobnosti mora biti da se u takvo stanje dovede državu s manje od pet milijuna ljudi, u srcu Europe, sa svim zamislivim prirodnim bogatstvima?

 

Naslovna fotografija: Facebook (Kolinda Grabar-Kitarović)

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email