Kišević: Odgovoran sam samo svojoj slobodi

Piše: P-portal.net

Enes Kišević pjesnik je i dramski umjetnik porijeklom iz BiH s adresom u Zagrebu, gdje je diplomirao na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti sedamdesetih godina prošlog vijeka. Rođen je 1947. …

Enes Kišević pjesnik je i dramski umjetnik porijeklom iz BiH s adresom u Zagrebu, gdje je diplomirao na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti sedamdesetih godina prošlog vijeka. Rođen je 1947. u Bosanskoj Krupi, gimnaziju je završio u Ključu, a u Banjaluci je započela njegova bogata glumačka karijera. Objavio je dvadesetak zbirki poezije i dobitnik je značajnih književnih priznanja, među kojima je i međunarodna nagrada Branko Radičević “Brankovog kola”. O priznanju koje mu je nedavno uručeno u Sremskim Karlovcima, poeziji, glumi i ostalim temama Kišević je pričao za Nezavisne novine.

Da li Vi Branka Radičevića doživljavate kao međunarodnog ili kao pjesnika iz sopstvene kulture?

Branka prvenstveno doživljavam kao sinonim za riječ pjesnik. Branku je njegovo prezime suvišno. Čim netko, u poeziji, spomene ime Branko, odmah znam o kojem je Branku riječ – svi drugi pjesnici moraju dodati ono Ćopić, Šimić, Miljković, Petrović… Budući da je Branko svoju prvu pjesmu napisao na njemačkom jeziku Abcihed vom Karlovitz (iz koje će kasnije nastati Đački rastanak), neću pogriješiti ako kažem da je on već tada, kao učenik njemačke škole, težio postati i europskim pjesnikom.

Kako komentarišete to što je vijest o nagradi Branko Radičević bojkotovana u hrvatskim medijima, kao i to što Branku u rodnom mu Slavonskom Brodu još nije vraćen porušeni spomenik?

Na medije sam hrvatske već odavno okornjačio. Ništa više od njih ne očekujem, samo od sebe. Svojom šutnjom, o Brankovoj nagradi, mediji ne umanjuju mene, već sebe. Neovisan sam od njihovih ekrana, mikrofona, računala. Odgovoran sam samo svojoj slobodi i svojem daru. Onima koji su u Brankovu rodnom gradu srušili spomen-ploču s pjesnikovim likom, poklonit ću njegove stihove:

Rvaćane, ne od lane,
oduvek si ti bez mane.
Oj Slavonče tanani
Banaćane lagani
Oj sokole Dalmatinče
divna mora divni sinče!
Oj ti krasni Dubrovčane
naš i danas beli dane…

Za Vas mnogi govore da vjerujete u misiju poezije. Koja je misija poezije danas?

Misija poezije, i danas i zauvijek, jest misija same prirode. Ni priroda ni poezija ne zagađuju ljude. U šumi punoj testera prava je umjetnost prepoznati pjesmu slavuja. Valja nam djecu uz njihovu pjesmu podizati, želimo li spasiti i ljude i šume.

Djelujete kao slobodni umjetnik danas kao što ste djelovali i u bivšoj Jugoslaviji. Od mnogih zanimanja ne može da se živi ni blizu kao nekad, kakav je slučaj s Vašim?

Biti slobodni umjetnik i moći živjeti od svoje slobode, što više može biti od toga? Nijednom sistemu ne dati ujarmiti svoj um – to zaista znači stvoriti od svojega života umjetnost. U bivšoj državi ta je sloboda bila radosnija, što bi rekao Arsen: “Novac kvari ljude, ali mene novac popravlja. I te kako.” Svjedoci smo, nažalost, vremena kad je novac vredniji od onih koji ga imaju. Što da vam velim? Sve više ljudi nema dovoljno novca, a ipak se nekako živi. Najbolje bi bilo, ovome svijetu, da svi ostanemo bez novca.

Koja je prednost pjesnika koji je glumac, i glumca koji je pjesnik, u odnosu na pjesnika i glumca koji nisu ovo drugo?

Mnogi su pjesnici bili i glumci. Možda su loše govorili svoje stihove pa ih danas ne pamtimo kao glumce, ali ih kao pjesnike i te kako pamtimo. Evo samo nekih imena: Eshil, Shakespeare, Moliere, Beckett, Camus, Darko Cvijetić… Ali biti samo pjesnik, makar i u pustinji, može jedino smrtnik kojemu nije stalo do pljeska. Ne znam što bih rekao o glumcu koji je samo glumac? Glumcu je zaista teško samome sebi glumiti. Zamislite načas Vladimira i Estragona kojima je Godot njihov jedini gledatelj? Što se, pak, mene tiče, ja u sebi stalno osluškujem i pjesnika i glumca. Glumac u meni govorom provjerava koliko su napisane riječi protočne kroza dah, a pjesnik se noću budi iz sna pa neke riječi briše, a neke danima traži. Kako bih rekao – glumac u meni više je čitatelj negoli glumac. A pjesnik? To vam je, u biti, tom glumcu u meni jedina i publika i šaptač.

Glumačku karijeru započeli ste u Banjaluci. Kakve su Vaše današnje veze s ovim gradom?

Banjaluka će uvijek biti moj mali Pariz, takvu sam je vidio još kao dijete i takva će uvijek u meni ostati. U Banjaluci imam roda, imam prijatelja – vidljivih i nevidljivih. Često obiđem očev grob. Našutim se s onom travom na njemu. Ne čupam je. Neka je. Neka živi. Život je i travi drag, kako bi rekla moja lijepa Banjalučanka Bedra.

 

Autor: Milan Rakulj, izvor: Nezavisne novine


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: