Jednim imenom zovu se sreća

Piše: Paulina Arbutina

Predrag, Milica, Radmila, Stevan, Miroslav, Slađana, Mirjana, Božidar, Dejan i Kristina desetero su djece Radislava Đilasa i Biljane Novak iz zaseoka Krčkog Brda kraj Srba u Lici. Od najstarijeg Predraga, …

Đilasi

Predrag, Milica, Radmila, Stevan, Miroslav, Slađana, Mirjana, Božidar, Dejan i Kristina desetero su djece Radislava Đilasa i Biljane Novak iz zaseoka Krčkog Brda kraj Srba u Lici. Od najstarijeg Predraga, učenika srednje škole u Korenici, do najmlađe Kristine, koja ima samo mjesec i pol dana, Radislav i Biljana skromno i s puno ljubavi podižu svoju djecu u doba kada je rađanje novog života i krštenje na krajiškim područjima postalo zaista rijetkost. Na rubu Hrvatske, samo dva kilometra od granice s Bosnom i Hercegovinom i deset kilometara od Srba kao prvog naseljenog mjesta, oni se hrabro i odgovorno bore za stabilan temelj svoje djece. Petero djece školske dobi svako jutro ispraćaju u školu, a petero malenih još ostaje kod kuće, uživajući u nesputanim i bezbrižnim dječjim igrama na Krčkom Brdu. Radislavu i Biljani najveći je problem što žive u staroj i trošnoj kućici od 70 kvadrata.

– Nas je puno, a malo prostorija. Imamo kuhinju, dnevni boravak, dvije spavaće sobe, kupatilo, hodnik i podrum. Znate kako je, djeca rastu, a u dvije prostorije svi spavamo. Kada bi bilo neke mogućnosti da dobijem nešto građevinskog materijala, onda bih nešto dogradio i proširio stambeni prostor… Ako ne, sam ću se nekako snaći. Mada je teško izdvojiti od dječjih usta za toliki financijski izdatak – govori Radislav o planovima i potrebama svoje brojne porodice. Bez obzira na sve teškoće, djeci ništa ne nedostaje.

– Život im nije lak, ali ništa im ne fali. Živimo bez luksuza, ali jednim normalnim, smirenim životom. Kao i sva djeca danas, i oni imaju mobitele. Nemaju one od 2000 kuna, nego od nekoliko stotina kuna i nemaju uvijek kredita na njima. Kod kuće imaju laptop. Svako ljeto se po nekoliko puta spustimo do mora – priča Radislav.

Jedna od većih stavki u porodičnom budžetu svakako je nabavka knjiga, pribora i ostalog što je potrebno za školu.

– Knjige kupujemo, a onda nam socijalno vrati 50 posto. Ali uvijek se nešto mora dokupiti – kažu roditelji, koji svake jeseni za svoje mališane moraju izdvojiti oko 5000 do 6000 kuna.

– Ne možemo uvijek pokriti sve životne troškove, ali ima koliko ima. Krpimo se svakako, malo pozajmimo, malo vratimo, povuci-potegni. Nekada imamo više, nekada manje. Obrađujemo baštu, pa imamo svog krumpira, svoje zimnice… Uzgajamo 40 ovaca, a zbog svježeg mlijeka za djecu imamo i jednu kravu. Ponekad nas netko pozove da nešto odradimo za dnevnicu. Uvijek ima dobrih ljudi, pomognu djeci u odjeći i obući. Žena ima porodiljinu naknadu. Imamo dječji doplatak. Od toga se preživljava. Moja djeca nikada nisu otišla od kuće bez džeparca, da ih nisam pitao treba li im još šta. Vrlo je bitno naučiti dijete odmalena što je dobro a što nije, što se može a što ne može – priča Radislav o svakodnevici na Krčkom Brdu do kojeg se stiže teško prohodnim putem koji od Srba vrluda, pa je čas u Hrvatskoj, a čas u susjednoj Bosni. No Đilasi su dobri đaci i kući nerijetko donose pohvale.

– Život ih je natjerao da budu samostalni. Dođu iz škole i sami uzmu knjige, ne treba ih opominjati ni tjerati. Kako odrastaju, sve nam više pomažu u kući, bašti, poljoprivredi – ističe mama Biljana i podsjeća na vrijeme kada su ognjišta u krajiškim selima brojala po petero, šestero, pa i više djece.

– Zaboravili smo ta vremena. Tada je za sve bilo. Djeca su se međusobno povlačila u svijet i sva uspijevala u životu. Naša djeca se u kući uče socijalizaciji i solidarnosti. Jako su vezana i upućena jedna na druge, međusobno se pomažu. Jedni drugima su sve, najbolji prijatelji. Ovi veći zabavljaju i čuvaju one manje, presvlače ih, igraju se s njima, šeću zajedno, pomažu im u čitanju i pisanju domaćih zadaća. Naravno, bude i svađa, ali iza njih slijede velika pomirenja – opisuje Biljana.

Sretni i ponosni na svoju veliku porodicu u pustom i beživotnom okruženju, Đilasi izbjegavaju savjete drugih po pitanju porodice i odgoja djece.

– Neka svatko radi kako mu je bolje. Po našim selima živi dosta neoženjenih momaka. Život je svakom težak, ali mislim da je bez djece još teži. Djeca su budućnost. Jedina vrijednost, bogatstvo i smisao našeg postojanja. Sve me brige minu kada vidim da je moje dvorište puno djece. Najveće mi je zadovoljstvo kada mi trče u zagrljaj, nosio im nešto u ruci ili ne nosio. Mnogi neće da zasnuju obitelj dok ne nađu posao, kojeg nema, dok ne riješe stambeno pitanje, i kada čovjek sve to nekako riješi, kamo je stigao. U ovim našim krajevima siromaštvo i neimaština uvijek se ponavljaju. Djeca rastu, na njima vidimo kako godine prolaze, a naših problema uvijek će biti. Na ovom našem području život nikada nije bio lak, uvijek su bile neke krize, ratovi, problemi… Da sam gledao da riješim stambeno pitanje, ne bih se oženio možda ni danas. Može čovjek i crknuti, neće imati sve – govori Radislav, koji ipak na Krčkom Brdu ne vidi budućnost svoje djece.

– Hvala Bogu da budu svi živi i zdravi, da završe škole i da krenu svojim putem. Predrag je već krenuo od kuće, upisao je školu za kuhara u Korenici i nadam se da će uskoro imati svoj kruh u rukama. Ovdje se možemo baviti samo stočarstvom. A da dijete cijeli život bude čoban, to ne bih nikome preporučio. Želim da budu prije svega zdravi i sretni. Svaki dan im tupim da se okane lošeg društva. Naša djeca su svojim načinom života drugačija od drugih. Vjerujem da će im težak život i siromaštvo, kao i činjenica da im nije sve dostupno, jednog dana biti prednost u životu. Naša djeca nisu iskvarena i nisu zahtjevna. Što manje imaju, to više cijene. Roditelji iskvare djecu, daju im više nego što traže. Neki roditelji štite djecu od vanjskog svijeta, stvarajući iluziju da je život lak, da imaju više nego što stvarno imaju. Mislim da je bolje djecu suočiti sa svijetom kakav jeste i dati im ljubav. Rekao bih da sam u tome za sada uspio – ističe Radislav.

Život ide, djeca odrastaju, a stara kineska izreka kaže: Djeca su kao voda, uvijek nađu svoj put. Za Radislava i Biljanu njihovi Predrag, Milica, Radmila, Stevan, Miroslav, Slađana, Mirjana, Božidar, Dejan i Kristina jednim imenom zovu se – sreća.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: