Ivan Koprić, redoviti profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta, smatra se jednim od naših najboljih poznavalaca lokalne i područne (regionalne) samouprave. Nedavno je bio gost u Karlovcu na tribini koju je organizirala Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka, na kojoj je na temelju onoga što je tom prilikom rekao potvrdio iznesenu ocjenu. To je i bio povod za ovaj razgovor.
Kako biste ocijenili lokalni ustroj Hrvatske? On se mnogo kritizira, jesu li te kritike opravdane?
U sustavu lokalne samouprave decentralizacija je oskudna. Malo toga se odlučuje na lokalnoj razini. Sve je centralizirano, o svemu odlučuju Vlada i neka državna tijela te brojne bezimene agencije. Lokalna demokracija također je na niskoj razini. Lokalna samouprava trebala bi, zapravo, biti srce demokracije, ključna institucija demokratskog političkog sustava. Problematična je i teritorijalna podjela na općine, gradove i županije, kao i podjela ovlasti među njima. Imamo 576 takvih jedinica, koje su osnovale 3.800 pravnih osoba, agencija, poduzeća, ustanova, a to je samo put za klijentelizam, uhljebljivanje, netransparentno poslovanje. Tu su nadalje mjesni odbori, gradske četvrti, što je preko 8.000 pravnih osoba, koje je nemoguće kontrolirati. To je plodno tlo za nemoralna ponašanja, pa i kriminal.
Koji je vaš prijedlog teritorijalne organizacije Hrvatske?
U jednoj godini cijeli sustav lokalne samouprave potroši 37 milijardi kuna. Od toga 53 posto ode na plaće zaposlenih. To znači da svrha tog sustava nije ono što piše u Ustavu, dakle pomoć građanima, već je taj sustav u funkciji zapošljavanja podobnih ili, kako se to posprdno zove, uhljebljivanja. To je stranački klijentelizam. Pitanje je kako sve ovo dovesti u red. Mislim da bi 123 lokalne jedinice ili centra trebali da zadrže svoj samoupravni status, da se neki mjesni odbori preoblikuju u mjesne samouprave, ali bez obaveze birokratizacije. Sve se ovo može napraviti bez tzv. velikih rezova. Županije su, znamo to odavno, nepotrebne jer služe kao neka vrsta protočne cijevi za sredstva koja dolaze iz državnog budžeta, a o raspodjeli tih sredstava odlučuju župani. To može biti vrlo opasno zbog toga što 21 čovjek kanalizira velika državna sredstva onamo kamo se njima više sviđa, pa jedni dobiju sredstva, a drugi ne. To je nespojivo s demokratskim standardima. Pored toga, županije nemaju kapaciteta da se ponašaju kao regije. Na dugi rok rješenje je u preoblikovanju države u četiri regije plus grad Zagreb.
Srpska povratničke sredine protiv su ukidanja općina uz obrazloženje da ljudi i vodstvo tih općina najbolje znaju što im treba i koje su njihove prioritetne potrebe.
To je istina i jasno je da oni najbolje znaju svoje probleme. Smisao lokalne samouprave upravo jest u tome da se odlučuje odozdo prema gore, bez regionalnog šerifa kojeg sada zovemo župan. Mi kao građani imamo mogućnost definirati za što smatramo da su lokalni problemi, a ne to prepustiti nekim pojedincima koje će nam nametnuti političke stranke. Mi kao građani trebamo reći koja rješenja smatramo prikladnima za neki naš lokalni problem. I, naravno, nadzirati ostvarenje tih rješenja. Građane su učili da moraju biti poslušni i nekome lojalni, plašili su ih. To ne bi trebalo tako biti.
Kod nacionalnih manjina imamo situaciju da političke stranke koje nisu manjinske nađu “svoje manjince”, stave ih na svoju listu, pa ispada da predstavnike manjina zapravo bira većinski narod?
Manjinska samouprava funkcionira manje-više na isti način i sličnom logikom otkada je uvedena. Doista je moguće da pripadnici nacionalnih manjina budu na listama stranaka koje nisu manjinske. Sjećam se jedne predstavnice češke manjine izabrane u Hrvatski sabor s jedne nemanjinske stranačke liste. Može to biti i dobro i loše, dakle ne mora nužno biti loše. Sve zavisi o tome kakav je taj predstavnik. On može svojim djelovanjem ponašanje neke nemanjinske stranke učiniti senzitivnim za interese manjine koju on predstavlja. Ne bih imao ništa protiv da ti članovi, na primjer iz HDZ-a, doista i budu izabrani s liste HDZ-a pod uvjetom da svoju stranku učine osjetljivijom za probleme neke nacionalne manjine. Generalno bih rekao da imamo donekle dobro uređenu manjinsku samoupravu, što je bilo i monitorirano od međunarodne zajednice, ali u svakodnevnoj praksi puno toga ovisi o kvaliteti ljudi i o njihovom etičkom profilu. Iz povijesti je poznato da svaki pokušaj da se u jednom multietničkom, multikulturalnom, multinacionalnom i multikonfesionalnom društvu ograniči sloboda dovodi samo do straha i otpora. Ja sam za otvoreno društvo i slobodu svih bez obzira na nacionalnost, vjeru, kulturu. Zagovornik sam slobodnog kretanja ljudi jer svaki dolazak u Hrvatsku i odlazak naših ljudi u inozemstvo obogaćuje te sredine. Trebamo se otvoriti prema dolasku drugih. Rim je bio najjači kada je bio najveći i kada su u njemu živjeli brojni narodi.
Naslovna fotografija: Printscreen N1
