Integrativna ili asimilacijska manjinska politika?

Piše: P-portal.net

Komentar na Prijedlog integrativne manjinske politike stranke ORAH, koji je objavljen 26.12.2014. na njihovim stranicama. Stranka za koju su mnogi vjerovali da može pokrenuti Hrvatsku u drugom smjeru objavom ovog …

Komentar na Prijedlog integrativne manjinske politike stranke ORAH, koji je objavljen 26.12.2014. na njihovim stranicama.

Stranka za koju su mnogi vjerovali da može pokrenuti Hrvatsku u drugom smjeru objavom ovog dokumenta razočarala je mnoge simpatizere. Osnovni dojam koji se stiče jeste da autori nisu upoznati sa stvarnim problemima koji muče nacionalne manjine. Teško je ne upitati se je li u pisanju ovog dokumenta sudjelovao itko od pripadnika nacionalnih manjina. Analiza postojećeg stanja se ne bavi konkretnim problemima nacionalnih manjina i stiče se dojam da isti ne postoje. Tekst je na svim razinama loš i kada bi se radilo o znanstvenom radu vjerojatno ne bi zadovoljio ni osnovne kriterije. Doima se da je strategiju radio mali broj ljudi, s malim iskustvom u području i u kratko vrijeme.

Osnovni problem ovog teksta je što se ne bavi problemima manjina u Republici Hrvatskoj. Nema niti jednog dijela teksta u kojem se konkretno navode problemi niti analize postojeće situacije. Pogrešno se može steći dojam da je najveći problem današnjih nacionalnih manjina u Hrvatskoj to što njihovi predstavnici u sabor ulaze sa znatno manje glasova nego ostali predstavnici. Dodatno se razmatra multikulturalistički pristup nasuprot integracijskog pristupa. U cijelom razmatranju ni u jednom trenutku se ne uzimaju specifičnosti sustava i položaja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj dok se ulazi u rasprave oko toga jesu li nacionalne manjine povlaštene u odnosu na druge aspekte manjina (seksualne, vjerske itd). Navode se metode koje Hrvatska koristi, ali se niti na jedan način ne ocjenjuje učinkovitost danih metoda.

Treba se pozabaviti stvarnim problemima nacionalnih manjima te njihovim rješavanjem (odnosno prijedlogom metoda za njihovo rješavanje) koje bi vodilo boljoj integraciji danih manjina u društvo. Neki od važnih problema koji nisu riješeni u prijedlogu Integrativne manjinske politike ORAH-a jesu:

1) Diskriminacija

a) Pri zapošljavanju u javnom sektoru  nepoštivanje ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, odnosno kompletnom nedostatku provođenja istog u praksi, nedostatku pravilnika o tome kako se točno isti treba provoditi i postupaka koji se trebaju provoditi u slučaju njegovog nepoštivanja (Analiza zapošljavanja manjina). Dodatno postoji diskriminacija prilikom zapošljavanja u privatnom sektoru (Testiranje diskriminacije po nacionalnoj i dobnoj osnovi).

b) U tretiranju pripadnika nacionalnih manjina od strane javnih službi  danas postoje sela u kojima žive pripadnici srpske nacionalne manjine u kojima ne samo da nema vode već nema ni struje (Pronašli smo selo u Hrvatskoj čiji mještani 21 godinu žive bez struje). Hrvatska se obvezala da će prilikom ulaska u EU svim stanovnicima omogućiti dostavu pitke vode. Na području Gline određenim selima voda nije puštena 15 godina u postojeći vodovod zbog blokade vlasti! Često se ni putevi prema selima ne održavaju dovoljno (Odsječeni od svijeta).

c) Prilikom obnove i povrata stanova (Nečuvena prevara nad povratnicom).

d) Prilikom povrata imovine manjinskim društvima  Primjer je SPD Privrednik kojem se već 10 godina odlaže povrat imovine iako je na isti način imovina vraćena primjerice hrvatskim i židovskim društvima sličnog tipa.

e) U sudskim procesima, i to ne samo onima za ratne zločine već i generalno  pripadnici manjina dobivaju strože kazne na svim pravosudnim razinama. 

f) U nedovoljno reguliranim odnosima lokalnih vlasti prema vijećima nacionalnih manjina. Pogledajte samo primjer Gline u kojoj su Vijeću srpske nacionalne manjine oduzeta sredstva jer: „Na izborima za župana Srbi nisu željeli glasati za čovjeka iz ovoga grada, nego za kandidata koji nije iz Gline. U udžbeniku za sedmi razred piše da su bježeći pred turskim osvajanjima Srbi tu naseljeni, da su dobili kuću i ognjište, no opet se ponašaju prema ovom kraju kao da ga ne vole“  izjavio je Šantek, član gradskog vijeća. Prava manjina nisu dobro regulirana i ovise o političkoj volji.

2) Integracija u društvo  pogotovo romska manjina ima velikih problema s integracijom, zbog kulturalnih te imovinskih problema. Pravilno funkcioniranje institucija i bolja politika, pogotovo usmjerena na djecu i njihovo završavanje školovanja te pozitivna diskriminacija prilikom zapošljavanja, pa makar i na poslovima za nisko kvalificiranu radnu snagu, mnogo bi učinili za integraciju te manjine. Nešto malo o tome spominje točka 8. strategije, ali opet u tekstu nisu taksativno navedeni problemi manjinskih skupina.

3) Neefikasnost države prilikom provođenja zakona kojim se garantiraju prava manjina.

4) Govor mržnje  U Hrvatskoj se na svakom koraku mogu naći poruke govora mržnje, pogotovo na Internetu, ali i u svakodnevnom životu (od grafita s fašističkim simbolima koji se nalaze posvuda, preko povika na nogometnim utakmicama, komentara na web stranicama i slično). Broj osuda za zločin govora mržnje se može nabrojati na prste jedne ruke. Vrlo je bitno da se javni diskurs, a pogotovo diskurs na Internetu ispravno moderira i regulira. Ne mogu se poruke mržnje ostavljati bez straha na svim većim i važnijim portalima, bez ikakve odgovornosti niti portala niti autora tih poruka. Kao minimalna strategija potreban je zakon o moderiranju objava kojeg bi se svi portali trebali držati ili snositi odgovarajuće posljedice.

Ukratko, strategija mora imati jasno evidentirane probleme kako bi ih mogla adresirati. Ova strategija to nema!

Elementi strategije nisu opravdani. Ne postoji znanstveni pristup u kojemu se postavlja logika problema, definira metoda rješavanja, a zatim pretpostavlja očekivani rezultat.

Prvi je korak pretjerano opisivanje terminologije, a dovoljni je zaključak da terminologija nije ispravna, što se moglo navesti u jednom pasusu. U drugom koraku logika koja opravdava smanjenje broja zastupnika manjina ne postoji u tekstu. Matematička logika u cijelom konceptu ne postoji jer su manjine trenutno podzastupljene u odnosu na popis (9,58 % stanovništva nisu Hrvati, dok je manjinskih zastupnika u saboru 5,23%). Manjine su diskriminirane i jedan od rijetkih načina na koji njihovi problemi dospijevaju u javnost jeste kroz političku aktivnost. Oduzeti taj način borbe za jednakopravnost manjina bez ikakvih alternativnih mehanizama je u potpunosti suludo iz perspektive nacionalnih manjina. Za ovaj potez nema nikakvog opravdanja u tekstu, a niti u stvarnom svijetu. Autori bi trebalo detaljno da objasne tekst i da objasne alternativne mehanizme kojima će se štiti prava nacionalnih manjina.

U trećem koraku se zapravo daje određena kritika postojećih mehanizama. Ipak kritički se ne pristupa modelu C te se ne navode njegove slabosti. Primjerice, po navodima resornog ministra Vedrana Mornara učenici su i sada maksimalno opterećeni. Zašto se onda učenici manjina dodatno trebaju opteretiti? Veliki je broj učenika koji neće zbog raznih razloga (strah, segregacija, preopterećenje drugim predmetima) htjeti odabrati dodatne predmete čime se dalje pospješuje asimilacija, a ne integracija. Svaki model ima prednosti i mane i trebalo bi odlučiti o primjeni svakog ovisno o prilikama na određenoj lokaciji. Autori bi se trebali više pozabaviti problemima koji postoje u primjeni nastave na manjinskom jeziku. Potrebna je i dobra analiza udžbenika povijesti (i javnog diskursa) kako bi se smanjila segregacija srpske manjine. Potreban je drugačiji povijesni pristup prethodnom ratu, ali postoje određene političke snage kojima odgovara crno bijela slika rata.

Ostalim koracima se ne mogu naći značajnije zamjerke.

Jedna od važnih zamjerki koja se može uputiti čitavom tekstu je i to što se u njemu govori o neasimilacijskoj politici dok se u tekstu koristi terminologija poput: „hrvatska država pripadnike manjina također smatra punopravnim dionicima hrvatske političke nacije, odnosno političkim Hrvatima. Ovakve rečenice šalju pogrešnu (asimilacijsku) poruku. Manjine su građani hrvatske države i time njihovo državljanstvo je hrvatsko. Pripadnici nacionalne manjine čije je državljanstvo hrvatsko, ne smatraju se „političkim Hrvatima već građanima Republike Hrvatske.

Preveliki značaj koji se pridaje terminologiji, nepostojanje aritmetičke sredine mjera koje nisu numeričke, pa čak i gramatičke greške, nažalost, ne idu u prilog razini na kojoj ovakva strategija treba biti napisana. Neophodne su temeljite prerade i usklađivanja sa stvarnim potrebama kako bi ova strategija imala svoj smisao.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: