Ili promjene ili odlazak

Piše: Dušan Cvetanović

Početkom prošloga tjedna porasla je minimalna plaća u Hrvatskoj sa 2.751 kunu na okruglih 3.000, što je povećanje od 249 kuna. Iako je prosječnom građaninu praktički nemoguće napraviti računicu kako …

Početkom prošloga tjedna porasla je minimalna plaća u Hrvatskoj sa 2.751 kunu na okruglih 3.000, što je povećanje od 249 kuna. Iako je prosječnom građaninu praktički nemoguće napraviti računicu kako preživjeti i s takvim iznosom, institucije takvu operaciju predstavljaju kao veliki skok u zaštiti dostojanstva radnika. Usput, zaradit će i država jer će za svih 37.000 minimalnih plaća, koliko ih se isplaćuje danas u Hrvatskoj, trebati platiti i uvećane doprinose i poreze. Istovremeno, neki su ekonomski analitičari suzdržani u vezi te mjere, pa iz svojih ekonomskih priručnika iščitavaju da bi zajamčena minimalna plaća trebala biti ravno – nula kuna. Napominju da dok BDP raste 2,3 posto, minimalna plaća ne može rasti devet posto. Jednostavno nema prostora za takvo povećanje jer se onda posluje na donjoj granici rentabilnosti. Tržište će riješiti sve, poručuju. Država tu samo smeta i sprečava one radnike koji žele raditi za manje da dođu do radnog mjesta. Kao primjer savršenog tržišnog balansa navode iznenadni rast plaća u Hrvatskoj izazvan masovnim iseljavanjem radne snage u Zapadnu Europu.

Trebalo se iseliti 300.000 ljudi da bi poslodavci digli plaće za par posto. Ukoliko je to najsvjetliji primjer djelovanja tržišnog mehanizma, onda se ovom društvu piše izrazito crno. Naravno, privatne poduzetnike ne zanima koliko je građana u Hrvatskoj, a koliko po cijelom svijetu. Njih, sasvim opravdano, zanima samo koliko je novca u njihovom, a koliko u tuđim džepovima. Tko je u ovom sporu u pravu, vidjet ćemo vrlo brzo, no u svakom slučaju radnici neće sjediti skrštenih ruku. Počnu li poslodavci dijeliti otkaze, mnogi od onih koji su na minimalcu uzet će put pod noge i sreću pronaći u nekoj drugoj državi.

Istina je da u Hrvatskoj danas praktički ne postoji mehanizam koji može zaštititi radnike od niskih primanja. Industrija je slaba i nekompetentna na ogromnom europskom tržištu, porezi i davanja na plaće su visoki, kao i porezi na poduzetništvo, a letvica tražene produktivnosti sve viša. S druge strane, politika je potpuno nezainteresirana za dubinske reforme. Dva i pol desetljeća pokušavanja istog nije bilo dovoljno da se shvati koliko je ekonomski model koji se primjenjuje beskoristan. Dok se lideri drugih zemalja mijenjaju u skladu s vremenima koja dolaze, mi uvijek dobivamo one sličnog mentalnog sklopa koji se razlikuju samo u nebitnim detaljima. Zemlje našeg najbližeg okruženja, poput Slovenije, Austrije i Češke, ekonomski su se razmahale, a njihovi poslodavci dolaze osobno regrutirati radnike u Hrvatsku za svoje industrije. Vicevi o siromašnim Česima i Slovacima utihnuli su u nekoliko godina, a zamijenili su ih vijesti o primamljivim plaćama u njihovim industrijama. Potezi poput blagog povišenja minimalne plaće samo su palijativna skrb, dok se i te radnike ne isprati preko granica i ne uputi na dobrovoljni rad u inozemstvo. Hrvatski radnici odavno raspolažu podacima o minimalnim zaradama u Njemačkoj, Irskoj i drugim europskim zemljama, pa im domaće vijesti predstavljaju samo temelj za donošenje konačne odluke. Nedostatak radne snage u ljetnim mjesecima najbolje govori o razmjerima egzodusa koji se dogodio od ulaska u Europsku uniju, no plaće koje se nude i dalje nisu dovoljne da se zadrži stanovništvo. Pokrenut je nezaustavljiv trend odlaska, stvoren je nevidljivi most između onih koji su se odselili i onih koji još nisu.

Hrvatska je danas vjerojatno najgora članica EU-a po pokazateljima u svim relevantnim ekonomskim kategorijama. Iako BDP na papiru raste 2,8 posto, on realno stagnira, a pravu sliku dobivamo kad pogledamo podatke o drugim usporedivim državama: Poljska je ostvarila rast od 5,1 posto, Mađarska i Latvija od 4,8 posto, Slovačka od 4,3, Rumunjska, Estonija i Bugarska iznad tri posto. A država ne smanjuje nego povećava potrošnju. Informacije radi, Hrvatska je u odnosu na prošlu godinu ostvarila rast prosječne plaće od 1,25 posto, što je drugi najslabiji rast u tzv. novoj Europi. Istovremeno, Austrija je ostvarila rast prosječne plaće od 14 posto. U takvom odnosu snaga Hrvatska nema što tražiti u borbi za vlastite radnike.

Politička stabilnost stranke na vlasti oduvijek je na ovim prostorima bila glavni motivator svih političkih i ekonomskih odluka. U takvim uvjetima zaduživanje je glavni alat za privremeno pokrivanje svih državnih promašaja. Njegov iznos i visina ukazuju na neoborivu činjenicu da su promašaji bili česti i veliki. Svi ekonomski potezi vlada, uključujući i minimalnu plaću, isključivo su usmjereni na političke beneficije koje iz njih trebaju proizaći, bez ikakvog šireg, smislenog plana. Vide to i građani, koji imaju sve manje želje sudjelovati, pa vijesti poput ove o povećanju minimalne plaće dočekuju s neskrivenim prezirom i cinizmom. Poruka je to politici da mrvice odavno više ne zadovoljavaju nikoga. Ili nam dajte promjene ili odlazimo, vrlo ozbiljno posljednjih godina poručuju građani.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: