Igre monopola

Piše: Ninoslav Kopač

Postoji jedna zanimljiva društvena igra koja se zove Monopoly. Igra u kojoj se kroz zabavu mogu naučiti glavni principi po kojima funkcionira kapitalizam. Naime, na početku dobijate određenu svotu novca i …

Postoji jedna zanimljiva društvena igra koja se zove Monopoly. Igra u kojoj se kroz zabavu mogu naučiti glavni principi po kojima funkcionira kapitalizam. Naime, na početku dobijate određenu svotu novca i kockom mičete figure, pritom dobijate još novca ili gubite i ulažete u tvornice, dvorce, pa i cijele ulice. Ako ne znate stati, na kraju vam se dogodi da više nemate novaca za osnovne potrebe u poslovanju. Na taj način, samo u stvarnosti, i to našim novcem, igrao se Ivica Todorić. Naš „neumrli“ predsjednik je, realizirajući svoju bolesnu ideju, odabrao čovjeka koji je prodavao cvijeće na tržnicama, Ivicu Todorića, za jednoga od 200 bogataša koji će preobraziti Hrvatsku. Oni su je zaista i preobrazili i doveli nas tu gdje smo danas. Hrvatska je jedna od najjadnijih država u Evropi, a i u svjetskoj ekonomiji po mjeri blagostanja stanovništva spada u dno dna.

Gospodin Todorić se zaigrao, ulagao, ulagao, sve manje plaćao, podizao kredite za nova ulaganja i onda više nije mogao plaćati svoje obaveze. Na području nekadašnje Jugoslavije, danas nazvanom „regija“, uposlio je više od 60 hiljada ljudi i sada se „carstvo“ počelo urušavati. Kao pravi igrač igre Monopoly kupio si je otok Smokvicu na kojem je samo njegova kućerina, tako da može ljetovati da ga dosadni puk ne uznemirava. Leti svojim helikopterom, puca na divljač u vlastitim lovištima i živi u ogromnom Kulmerovom dvorcu kao pravi grof. Svaki dan, u to sam se osobno uvjerio jer posjećujemo istog frizera, dolazi na frizuru. Iako u salonu radi više radnika, svi čekaju na Zokija, pa tako Zoki svakodnevno poslužuje Todorića, kojega samo taj „vic“ dnevno košta 100 kuna. Možete li zamisliti koliki su mu drugi dnevni izdaci. Evo čitam da i danas, iako mu neizvjesnost opstanka visi nad glavom, ne odustaje od svojih svakodnevnih navika, pa su ga novinari dočekali pred frizerskim salonom.

Što god bilo s Agrokorom, jedno je sigurno, Todorić više moći živjeti kao grof. Grofovski dvorac i privatni otok registrirani su na Agrokor, a on će definitivno izgubiti većinski paket te tvrtke.

Kada već spominjemo Kulmerov dvorac, red je da kažemo nešto i o grofu Ferdinandu Kulmeru koji je umro 1998. godine u Zagrebu. Kulmer je bio potomak bogate grofovske obitelji koja je svoje posjede imala širom Evrope, a on je bio čuveni hrvatski slikar i profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, te kasnije HAZU. Ferdinand Kulmer bio je miran i povučen čovjek, mirno i stoički promatrao je kako se sva njihova obiteljska imovina razvlači nakon Drugog svjetskog rata. U njegovu obiteljsku palaču na zagrebačkom Gornjem gradu uselila se 1954. tadašnja Gradska galerija suvremene umjetnosti, koja je u tom prostoru ostala cijeli njegov život, a njemu je ostavljen stan u jednom krilu zgrade. Mirno je promatrao kako se nekoć velika poljoprivredna imanja razvlače i sustavno uništavaju, dapače, on se i osobno dao u izgradnju socijalizma (sudjelovao je na radnim akcijama). Ferdinand Kulmer je formalno bio posljednji vlasnik Kulmerovih dvora u Šestinama i velike farme krava koja je nacionalizirana i dodjeljena tadašnjem Agromljekarskom kombinatu Zagreb. Njegova kći Barbara zatražila je povrat tog posjeda, ali je izgubila spor s Gradom Zagrebom, tako da je on danas vlasništvo Agrokora Ivice Todorića. To je samo jedan od dokaza kako nova Hrvatska država, odnosno njeno vodstvo, ne poštuje ono za što se verbalno zalažu, a to je povrat sve nacionalizirane imovine stvarnim vlasnicima. Stvarni vlasnici polako odumiru, a skorojevići se šepure po njihovim dvorcima i imanjima. U Tuđmanovih 200 obitelji nije niti jedan kojem su socijalističke vlasti nacionalizirale imovinu. Tuđmanovi moguli su bivši šoferi, bageristi, prodavači s tržnica i drugi skorojevići koji čak nisu naučili osnove pristojnog ponašanja.

Evo na primjer, nedavnu veliku premijeru Labuđeg Jezera Petra Iljiča Čajkovskog kojeg je postavio trenutno najveći svjetski koreograf Vladimir Malakhov zasjenio je skandal do sada nikad viđen niti u jednom kazalištu na svijetu. Malahkov je u svoju koreografiju unio do sada neviđene novine po kojima je budućnost labudova tragična, međutim zagrebačkog crnog i bijelog labuda zasjenila je crna patka koja se ničim izazvana pojavila na pozornici i privukla svu pažnju na sebe, a cvijeće koje je bilo namijenjeno primabalerini u općem bunilu završilo je u njenim rukama. Takav gaf ne bi učinio ni „neumrli“ nam predsjednik Tuđman. On je jedan svoj rođendan proslavio u zagrebačkom HNK. Tada su svi posjetitelji dobili njegov portret, rad akademskog slikara Dimitrija Popovića koji je svaki nosio osobne potpise autora i Franje Tuđmana. Na kraju priredbe, Tuđman se prisutnima naklonio iz svečane lože i nije mu niti palo na pamet da se pojavi na pozornici, što je naša trenutna predsjednica uradila i odnijela svu slavu onima koji su mukotrpno pripremali tu, za ansambl tešku, baletnu predstavu.

Tužno i žalosno, uz sve nedaće koje je zahvatilo većinu stanovništva od kojih mnogi „trbuhom za kruhom“ napuštaju Hrvatsku, naše vrhovno rukovodstvo koje bi na neki način trebalo utjecati na narod da poštuje svoju grudu nije naučilo osnove građanskog i diplomatskog ponašanja i još više zavija u crno ovo što se danas zove država.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: