Na hrvatskoj poduzetničkoj sceni, uvijek nekako ispred vremena, djeluje Hrvoje Prpić, koji je osnivanjem informatičke tvrtke HG Spot unio revoluciju u način razmišljanja mladih ljudi.
Njegov zadnji poduzetnički pothvat, Trillenium, nedavno je privukao pažnju javnosti nakon što je kao prvog korisnika i investitora dobio britanski ASOS, najveću svjetsku online modnu trgovinu. S ovim uspješnim poduzetnikom, poslovnim anđelom i investitorom razgovarali smo o radu, poslovnom uspjehu, samozapošljavanju i samosažalijevanju.

Isplati li se raditi u Hrvatskoj?
Sve ovisi o vašim ambicijama. Ukoliko vam ne smeta da svakodnevno pješačite na posao, u džepu imate stari mobitel s kojeg nikoga ne možete nazvati, ukoliko vam ne smeta da si u dućanu možete priuštiti samo najosnovnije, onda se isplati sjediti i čekati socijalnu pomoć. Ukoliko želite nešto više od života, onda to definitivno nije vaš izbor.

Visoki ciljevi

Kakav je bio vaš poslovni put?
Moj je poslovni put počeo dosta rano, tvrtku sam registrirao kada sam imao 22 godine, a posao sam započeo sa 25 godina. Moja prva tvrtka, HG Spot, imala je fantastičan rast još od prvih dana. Cilj mi tada nije bio da postanem bogat, već da zaradim neki dodatni novac kako bih lakše živio. Kako je HG Spot rastao velikom brzinom, moj način vođenja tvrtke morao se značajno prilagođavati, jer nije isto voditi tvrtku koja zapošljava dvoje, 15 ili 150 ljudi. To su različite organizacije i direktor svake od tih tvrtki je potpuno drugačija osoba.

Da li ste sanjali da ćete se baviti investicijama, poduzetništvom, postati poslovni anđeo?
Nikada na svom putu nisam razmišljao kakva će biti moja karijera, kada završim s tim dijelom svog života. Dapače, u tim trenucima činilo mi se da ću se zauvijek baviti prodajom elektroničke robe.

Koja je tajna vašeg uspjeha?
Mislim da su to upornost, ambicioznost i prilagodba. Moji ciljevi su uvijek vrlo visoki, a rijetko kada nailazim na ljude koji su toliko uporni kao ja, da ne posustanu sve dok ne dođu do cilja. Najčešće tu osobinu viđam kod vrhunskih sportaša koji si zadaju vrlo visoke ciljeve i ulažu užasno puno napora kako bi do njih došli.

Čini se da su vas samo uspjesi pratili u karijeri. Da li je bilo padova? I kako ih nadići?
Uvijek ima padova, otprilike na svakih nekoliko dobrih poteza pojavi se jedan loš. Ne treba se tim stvarima zamarati, bitno je samo da je dobrih poteza puno više nego loših. Iz loših poteza treba nešto naučiti, zaboraviti ih i ići dalje. Ukoliko se zamarate lošim potezima, gubite samopouzdanje i ne možete dalje. To je otprilike kao da preskačete velike prepreke, zapnete na jednoj i onda prije skoka na sljedećoj previše razmišljate o tome kako nećete uspjeti. Ta jedna greška je nebitna, u glavi se treba postaviti pobjednički i padove zaboravljati.

U vremenima kada je najobrazovanija mlada generacija najnezaposlenija, dok obrazovni sustav ni na koji način ne korespondira s tržištem, a svima je ambicija zaposliti se u javnoj službi, kako doći do posla?
Do posla se ne dolazi tuđom pomoći. Kada je situacija ovakva kakva je, za posao se treba sam pobrinuti. Danas više nego ikada cvjeta startup scena namijenjena upravo studentima. Ona ne nudi brz uspjeh, traži puno truda i rada za jako malo novca, ali ono što sigurno daje je uspjeh na duge staze. Još nisam vidio startup koji je izdržao pet godina a da nije postao relevantan biznis.

Zašto su ljudi inertni i nemaju inicijativu? Čega se mladi boje?
Postoji strah od neuspjeha. Teško je gledati kolegu s faksa kako pet godina zarađuje šest-sedam tisuća kuna mjesečno, dok se vi u poduzetništvu mučite s tisuću kuna mjesečno. Pet godina je užasno dug period i nakon završenog fakulteta, koji vam se čini kao najnaporniji dio života, teško je krenuti u novu pustolovinu. Najradije biste malo predahnuli, najradije biste da drugi misle za vas i da vas drugi usmjeravaju, a vi ćete im zauzvrat dati “malo” svog vremena (180 sati mjesečno). Ako želite cijeli život raditi za hipoteku na svom stanu, onda preporučujem da se zaposlite nakon fakulteta. Ako su vam ambicije veće, onda vam preporučujem da pokrenete sami svoj posao. Čak i ako ne uspijete, bit ćete puno spremniji za novi posao, za novi izazov. Čak i da tri puta propadnete, četvrti put ćete uspjeti.

Smanjiti utjecaj države

Umjesto samozapošljavanja, skloniji smo samosažalijevanju. Često zbog svojih neuspjeha kritiziramo nekog drugog. Da li je to stvar mentaliteta?
Da, to je stvar mentaliteta, to je stvar naših uplašenih roditelja koji se boje da se njihova djeca neće prilagoditi novim društvenim okolnostima i da će na koncu propasti. Taj strah vidimo ne samo u poslu, nego i u drugim pitanjima kao što su: Što ćeš ako ne završiš faks?, Kada ćeš se napokon oženiti?, Kada mislite napokon dobiti djecu…? Naši roditelji su puni strahova i te strahove prenose na nas. Zbog toga cijelo društvo funkcionira u takvom “sigurnom” okruženju koje nam ne daje mogućnost da napravimo nešto više.

Privredni i prirodni potencijali leže svuda oko nas, neiskorišteni. Dobar primjer su područja stradala u ratu koja od države dobivaju sve manje pomoći. Kako potaknuti poduzetništvo i privući investicije u sredine bez ljudi?
Teško. Ako se ljudi iz tih krajeva ne organiziraju i ne krenu raditi na lokalnom poduzetništvu, teško mogu očekivati pomoć izvana. Nije to problem samo Hrvatske, sve centralizirane države imaju problem s neraspoređenošću poduzetništva.

Kako te krajeve uklopiti u evropske kriterije?
EU fondovima se treba baviti na razini općina i lokalnih zajednica. Teško možemo očekivati da će ljudi koji su ušli u svoje 70. godine kretati u nekakve dugoročne poslove. Iz saznanja koja imam, mislim da su veći problem u tim krajevima nesređene zemljišne knjige i rasparcelirano zemljište nego starost stanovništva.

Kako prevladati apatiju i depresiju ljudi koji su bez posla?
Ja osobno mislim da je teško educirati ljude u manjim sredinama kako bi se bavili naprednim zanimanjima. Rješenje je rad putem interneta, ali većina ljudi u tim sredinama nema potrebna znanja za takve poslove. Da budem iskren, bojim se i za sudbinu Zagreba u sljedećih 30-40 godina, a kamoli ne za sudbine manjih sredina. Rješenje bi bilo privlačenje internetskih tvrtki iz Zagreba i svijeta kako bi prenijele znanja lokalnom stanovništvu. Manje sredine budućnost mogu imati samo u turizmu, poljoprivredi i radu putem interneta. Ostalo su samo popratna zanimanja.

Jednom ste rekli da su državni službenici bijednici koji će napraviti sve samo da zadrže posao.
Da bi bilo drugačije, trebalo bi promijeniti kompletan način razmišljanja svih naših građana, a to se nikada neće dogoditi. Jedino rješenje je smanjiti utjecaj države na što je moguće manju mjeru.

Stiže li se i danas do uspjeha prečicom, vezom, a bez rada, sposobnosti i truda?
Rekao bih da postoje dva tipa tvrtki danas u Hrvatskoj: one koje se bave globalnim tržištem i one koje se bave lokalnim tržištem. Drugi tip tvrtki jako ovisi o situaciji u Hrvatskoj, raznim korupcijama, vezama i polulegalnim aktivnostima. Moje tvrtke su iz prve skupine i više se ne zamaram takvim problemima.

Što danas znači slobodno vrijeme u poslovnom svijetu? Guši li poslovni svijet obiteljski život?

Slobodno vrijeme je danas drugačije organizirano nego prije. Radno vrijeme poduzetnika traje 24 sata na dan, ali to ne znači da se radi 24 sata. Ovaj intervju dajem nedjeljom, dok većina drugih ne radi, ali sam zato cijeli prošli tjedan ustajao u devet sati ujutro. Čak i na godišnjem odmoru obavljam neke poslove, istina, krupnije stvari odgodim za vrijeme poslije godišnjeg odmora. Obitelj sigurno trpi jer je danas nemoguće biti uspješan ako se ne predate sto posto poslu koji radite. Konkurencija je prevelika i neće vam dopustiti da se opustite. S druge strane, uvijek se budim sretan što me čeka posao koji volim i koji mi nije teško raditi čak i kada je nešto stvarno naporno (psihički, ne fizički, naravno).

 

Antipoduzetnička klima

Što sve podrazumijeva uspješan biznis?
U današnje doba teško je definirati uspješan biznis jer su stvari drugačije nego nekada. Prema nekadašnjim shvaćanjima, današnji WhatsApp je neuspješna tvrtka, a mi danas vidimo da je to ustvari super uspješna tvrtka. Isto vrijedi i za tvrtku Rimac Automobili. Stvar je u tome da se povećalo vrijeme potrebno za pripremu tvrtke, dok ona ne počne ostvarivati profit. Danas je sasvim normalno ulagati pet do deset godina u tvrtku prije nego što ona počne vraćati uloženi novac, pa je samim time puno teže definirati uspjeh. U nekakvim internim razgovorima došli smo do zaključka da je uspješan biznis onaj koji ostvaruje veliko povećanje prihoda, veliko povećanje profita, velik broj korisnika ili je dobio značajnije ulaganje. Bilo koji od ta četiri kriterija svrstavaju ga u uspješan biznis.

Kako ideju pretvoriti u novac? Što je još pored ideje potrebno za biznis?
Ideju je u biznis najlakše pretvoriti putem raznih inkubatora i akceleratora koji je uz pomoć velikog broja mentora oblikuju u uspješan poslovni model. Osim ideje, potrebni su velika upornost i trud.

Kako razlikovati dobru ideju i poslovni plan od obične prodaje magle?
Teško je na ovo pitanje odgovoriti u jednoj rečenici, a pogotovo da odgovor bude točan. Iako iskusni investitori manje griješe, nema tog investitora koji nije pogriješio u procjeni hoće li neki projekt biti uspješan ili ne. U Americi je veći strah od promašaja uspješnog projekta nego od pogotka neuspješnog, pa se investira i u puno sumnjivije projekte nego što bi se to investiralo u Europi. I unatoč tome imate jako puno fondova koji su ponosni na svoj antiportfolio, gdje su pogriješili i nisu uložili u današnje gigante poput Googlea, Facebooka, Dropboxa, Tesle, Applea i sl.

Vlada li u Hrvatskoj antipoduzetnička klima?
U Hrvatskoj vlada antipoduzetnička klima među običnim građanima i među političarima. U startupima toga nema, poduzetnici ne razmišljaju o tim stvarima i trude se da ne čitaju komentare običnih ljudi kako ih ne bi ometali na putu prema uspjehu. Danas je u Hrvatskoj sramota reći da si bogat jer je to nepopularna osobina. Sve dok bude tako, neće nam biti ništa bolje.

Gdje smo mi po radu, idejama i rezultatima na karti Evrope?
Ako bismo europske države podijelili u četiri kategorije, mi smo u trećoj. U prvoj bi se našle Engleska, Njemačka, Španjolska, Nizozemska, Finska i Estonija, u drugoj Švedska, Francuska, Italija, Švicarska, Portugal, a u trećoj mi zajedno s većinom istočnoeuropskih zemalja. U četvrtoj bi bile Kosovo, Albanija, Bosna i slične države.

Tko je za to kriv?
Nema tu krivice, nije da nismo mogli biti Finska ili Estonija, ali smo mogli biti i Bosna ili Albanija. Dopustili smo da nas sustignu istočnoeuropske države, a krivicu snose svi. Mi smo narod koji ne razmišlja previše o budućnosti, spremni smo prodati budućnost za sadašnjost.

Koliko je Vlada posljednjih godina zakonskim izmjenama djelovala na suzbijanje sive ekonomije, na rasterećivanje gospodarstva i otvaranje vrata investicijama?
Djelovala je toliko na suzbijanje sive ekonomije da je suzbila i bijelu. Gospodarstvo ne da nije rasterećeno nego je suzbijeno, a vrata investicijama su zatvarana a ne otvarana.

Postoji li razlika između SDP-ove i HDZ-ove vlade na tom polju?
Nikakva. Prva je nesposobna, a druga se koristi ilegalnim sredstvima da bi sebi priskrbila korist.

Koje su sve poteškoće hrvatskog poduzetništva?
Prevelika birokracija, pretjerana regulacija tržišta.

Kako se poduzetnik i investitor snalazi u čestim izmjenama poreznog sustava i administrativnih propisa?
Nikako. Vrlo često čujem savjet poduzetnicima da namjerno naprave malu grešku na koju će inspektor naići već na početku svoje kontrole, kako bi platili malu kaznu i završili pregled što prije. Kada je došlo do toga da su poduzetnici radije spremni platiti kaznu nego imati ispravno poslovanje, onda nam nema povratka.

Sedam godina smo u recesiji. Može li se ipak i u krizi i recesiji uspjeti?
Može, treba se okrenuti globalnom tržištu i Europskoj uniji. Imamo otvoren put prema ogromnom tržištu, treba ga iskoristiti.

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email