Hrvatski bog Mars letuje radno

Piše: P-portal.net

Šta je u Hrvatskoj gore, politička ili javna scena, pitali bi pesimisti. Šta je u Hrvatskoj manje loše, politička ili javna scena, korigovali bi ih optimisti. I jedni i drugi …

Šta je u Hrvatskoj gore, politička ili javna scena, pitali bi pesimisti. Šta je u Hrvatskoj manje loše, politička ili javna scena, korigovali bi ih optimisti. I jedni i drugi ne bi imali dilema oko toga šta smatraju “javnom scenom” – prostor legitimnog, državno potpomognutog mišljenja, onako kako se formira i artikuliše kroz najveće i najrelevantnije medije. A ta javna scena nema motivaciju da se menja, osim od lošeg na gore i natrag.

Problem sa gornjom konstatacijom je njen uopštavajući karakter. U nekim “legitimnim” medijima, dakle onima koji postavljaju meru važnosti društvenih dijagnoza, kao u Jutarnjem ili Novom listu, naći će se, uglavnom subotom, niz kritičkih tekstova koji se suprotstavljaju vladajućem diskursu.
Iako formalno u centralnom medijskom registru, takvi glasovi odjekuju samo na njegovim rubnim zonama. Oni su tu, ali ne određuju ništa. O njih se pre oglušilo nego što ih se odštampalo.

Oni bi o moralu docirali politici koja još nije odlučila s kojih etičkih koordinata se javlja.

Zato se “medijska scena” i “javna scena” u ovom tekstu odnose samo na one koji vode u računovodstvu stvarnog političkog uticaja. Na one koji daju ton i šire trasu na koju su modernu hrvatsku državu devedesetih godina postavili HDZ i njen otac Franjo Tuđman – put istorijskog revizionizma, ekskluzivističkog nacionalnog projekta i klijentelističke ekonomije.

Oni drugi, koji kažu da to tako ne može, ostaju nemi i kad viču, pantomimičari u dubini scene na kojoj se grmi klingonska opera.

Izdajnici, majku vam pseudolevičarsku

Izveštaj američkog Stejt departmenta o religijskim slobodama u svetu, u kom se Hrvatska optužuje za negovanje ustaške istorijske opcije, a poimenice spominju bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović i reditelj Jakov Sedlar, zatekla je ovdašnju javnost na levoj letnjoj nozi, u finišu gluvog avgustovskog doba.

Kako je reč o Sjedinjenim Državama, iz čijeg savezništva hrvatska politika izvodi legitimaciju za politiku kontinuiteta, za to da se, kao Poljska, suprotstavlja Briselu ili da superiorno diže nos nad “susednim državama”, taj razvoj događaja nije mogao da se prećuti. Ali je mogao da se minimizira, da se odgura na periferiju javnog prostora, i to je upravo ono što se trenutno događa.

U jutarnji program Hrvatske televizije pozvana je prošlog petka urednica i voditeljka glavnog večernjeg dnevnika, Karolina Krišto, da komentariše internacionalne dosege i ambicije dokumenta u pitanju.

Da li evropski mediji izveštavaju o tome, pitali su voditelji lakih nota koleginicu iz ozbiljne informativne redakcije. Ne, rekla je Karolina Krišto, o tome pišu samo mediji “susednih država”.

Po njoj, tu se sada postavljaju tri pitanja. Prvo, kakve veze imaju Drugi svetski rat i NDH (spominjani u američkom dokumentu) sa stanjem nacionalnih manjina u današnjoj Hrvatskoj? Nikakve, potpuno nejasno kako je napravljen taj logički skok.

Drugo, ko je i iz kojih izvora slao podatke Stejt departmentu?

I treće, kako je srpski predsednik Vučić unapred znao da niko od stranih ambasadora neće doći na državnu proslavu povodom godišnjice “Oluje” 4. avgusta? Zašto on lobira, umesto da iz novina saznaje ko dolazi?

Konstatacija “šta se događa u Hrvatskoj?” u sekundi je prevedena u optužbu “ko ogovara Hrvatsku?”.

Takva je bila i reakcija Hasanbegovića na “falsificirano izvješće hrvatske nevladine prokazivačke i preplaćene pseudoljevičarske scene”, koje je bivša administracija, lenja da misli, “nekritički” ugradila u službeni dokument nove.

Iz formulacije je jasno da se levica smatra nevinom, te da njeni predstavnici nisu Hrvatsku međunarodno tužakali i sramotili, već je to učinila “lažna levica”.

Ko su ti “lažnjaci” na koje Hasanbegović misli kada proziva “denuncijantsku pseudolevicu”, ko se to sakrio iza Marksa i Engelsa? Obespravljeni i ućutkani građanski sektor? Anarhistička inteligencija? Srbi iz Hrvatske? Pupovčevi Srbi? Ubačeni elementi i plaćenici iz “susednih država”? Jevreji i biciklisti? Rusi?

Sad dolazi do izražaja informativni lanac koji se u periodu posttuđmanizma ustalio u hrvatskim medijima kao surogat za novinarsku neutralnost – javnost reaguje na reakcije osoba koje reaguju na reakcije javnosti koja se osvrće na reakcije osoba.

Ta “pseudoneutralnost” ima za svrhu da se izvorni impetus, u ovom slučaju dokument Stejt departmenta, izoluje i izbaci iz rasprave, a ostane samo nadgradnja od povređene časti, slomljenih srca i loše uvijenih pretnji.

Oj Srbijo srbijanska, kako si mi susednjačka

Sintagma o “susednim državama” se ovde spominje pod navodnicima kako bi hrvatski politički jezik lakše demonstrirao svoj karakter male arhivske mašine.

Reč je o jezičkim formulacijama koje su pseudoneutralne tamo gde su vrednosno agresivne. One su produkti pametne etimologije, dok se pretvaraju da su samo nevini pridevi, sufiksi, veznici i ostale jezičke cigle s fugama.

“Susedne države” je jedna od njih, novijeg porekla, nastala u vremenu posle hrvatskog ulaska u EU.

U širem rečeničnom kontekstu ta formulacija znači “oni koji su lošiji od nas”, ili “mi koji smo bolji od njih”. Da to nije proizvoljna interpretacija, dokazuje prateći kontekst, koji uvek ide u kombinaciji sa insajderskim evropskim statusom, mi-jesmo-oni-ne.

Nekad je ta veza i sasvim direktna, kao kada je Zoran Milanović, tada premijer, izjavljivao kako će se “sutra razgovarati o tome na sastanku EU, na koji je Hrvatska pozvana kao članica, a susedne države nisu” (radilo se o tretmanu balkanske rute).

Jači termini kao “srbočetnici”, “jugokomunisti” ili “srbočetnike jugokomunjare” su proterani iz javnog prostora i sad žive tužnu izbegličku sudbinu na društvenim mrežama.

U funkciji su ostale suptilne uvrede, a najsnažnija od njih ona u kojoj se kaže “srbijanski” tamo gde se misli “srpski”: “Srbijanski predsednik Vučić”, “srbijanski ministar diplomacije Dačić”, “srbijanska atletičarka Španović” i slično.

Istina, jednom Srbijancu, osobi rođenoj u Šumadiji, teško je objasniti zašto je pridev “srbijanski” uvreda. Katalonac, Kalabreze, Zagorac, Štajerac, Švaba, Vojvođanin – šta je tu uvredljivo?

Najkraće rečeno: uvreda je zato što je to smišljeno kao uvreda. Zato što je ušlo u upotrebu krajem osamdesetih godina kao izraz frustracije nad Miloševićevom “antibirokratskom revolucijom”, lingvistički piktogram opanka, šajkače i vizantijske prevrtljivosti, a sa ratom 91. se nastavilo kao ritualna kletva za “skupljanje” granica na tzv. užu Srbiju i Beogradski pašaluk.

A lektorsko opravdanje s početka te drske besmislice, da je “srpski” opšti pridev, dok se “srbija-nski” odnosi specifično na državu Srbiju, u smislu “srpska istorija” i “srbija-nska vlada”? Zašto se onda ne kaže “njemački jezik” i “njemačka-nski ministar”; “austrijske Alpe” i “austrija-nski premijer”; “francuski kamamber” i “francuska-nski predsednik”? Jednostavno, zato što je jezička besmislica. Eben.

Prvi put kad su me kolege, čak i neki prijatelji krajem osamdesetih nazvali “Srbijankom”, pokušala sam da objasnim da neko ko je rođen na Kosovu, živeo u Bosni i studirao u Beogradu nije Srbijanac, kao što Zagorac nije Dalmatinac.

Ali mehanizam u kome je geografija postajala etiketa, etiketa uvreda, a uvreda prezir, tada se tek zahuktavao.

Njegov movens je sada, na svu sreću, iscrpljen. Ozbiljni autori kao Jurica Pavičić, Jelena Lovrić, Ante Tomić ili Miljenko Jergović (Jutarnji list) ionako nikad nisu upotrebljavali igricu “leti, leti… srbijanska stolica” u službenu posetu Zagrebu.

U toj civilizovanoj pažnji, oni više nisu usamljeni. Ovog leta, vesti HT-a, RTL-a, Nove, učtivo se drže srpskih prideva i ostavljaju Šumadiju Šumadincima. Ipak, ne treba se previše ni opustiti, jer tu i tamo neko od novinara povremeno uleti sa “srbijanskim predsednikom”, a pri tome ne misli na predsednika šumadijskog udruženja za uzgoj malina.

“Srbijanski” je još jedino ostao dosledno primenjivan u hrvatskom sportskom novinarstvu. Tek je to ohrabrujući razvoj!

“Srbijanska” atributivna pošast je i rođena u krilu sportskog novinarstva. To znači, kako smo ušli u rat, tako sad istim putem polako napuštamo njegovu otrovnu atmosferu.

Kafići severno-južne ose

Poenta, Zagreb se menja, što se najbolje vidi u ritualu njegovih kafića.

Stari Rimljani su gradili vojna utvrđenja s naseljima tako što bi na tlu najpre postavili geodetski krst, križ.

Linija “cardo” bi držala pravac sever–jug, linija “decumanus” istok–zapad. Koliko je poznato, u Zagrebu nije bilo rimskog naselja; da jeste, Rimljani bi morali da kopaju severni tunel ispod Medvednice.

Zagrebački kafići svejedno funkcionišu po principu cardo-decumanus, ali umnoženog, kao koordinatni sistem koji se uvek paralelno pomera za jednu ulicu, dok ulična mreža centra ne poprimi grafički izgled rastera.

Kafići duž cardo-linija su letnji kafići. Kroz njihov smer spušta se sveži vazduh sa Medvednice, osećaj šume, parkova s dubokom hladovinom i senovitih veža iza severnog niza kuća na Ilici.
Kad leti sediš u kafiću na istočno-zapadnoj decumanus liniji imaš osećaj da si zatvoren u vreloj gradskoj kutiji nepomičnog vazduha, objašnjava jedna zagrebačka prijateljica.

I inače Zagrepčani imaju specifičan kafić-tik: jedan kafić je uvek “in”, ostali su “no go”, a da kriterijumi nisu uvek jasni.

Kao gostu može vam se dogoditi da se jedne godine s domaćima dobro provedete u nekom decumanus-kafiću, a kad se ove ponovo uputite tamo, zagrebački prijatelji vam zgroženi kažu: “TAMO se više ne ide!”

Austrijski karikaturista srpskog porekla Milan Ilić nacrtao je ekskluzivno za čitaoce RTS-a zagrebački kafić-sindrom – svi u jedan, dok se taj statusno ne potroši!

Kod tri kafića. Austrijski karikaturista srpskog porekla Milan Ilić ekskluzivno za sajt RTS-a

U praznom kafiću levo dosađuju se samo profesor Baltazar i žuti nosonja iz “Surogata”, Oskarom nagrađenog crtanog filma Dušana Vukotića.

Kad čovek bolje razmisli, njih dvojica ne samo da sede u pogrešnom kafiću već im verovatno niko nije ni rekao da je u međuvremenu bio rat!

Sredinom osamdesetih, “in” je bila “Zvečka” na samom početku Trga maršala Tita.

Ljudi su u grozdovima visili s vrata i ispadali na Masarikovu ulicu, dok je okolo sve bilo prazno.

Sad je “Zvečka” prošlost, uništilo ju je vreme k’o dete zvečku, ali je zgrada u kojoj je bila svejedno slavna. Nju je na samom početku dvadesetog veka podigao čuveni zagrebački arhitekta Viktor Kovačić, na vrhu je njegov spomen-stan, mali muzej.

Usput rečeno, ove jeseni se u hrvatskoj ambasadi u Beču sprema izložba o Viktoru Kovačiću, možda onda ponovo vidimo fasadu “Zvečke”.

Kovačić je bio učenik bečkog arhitekte Ota Vagnera, a hrvatska ambasada je smeštena u nekadašnjoj privatnoj kući Ota Vagnera, u kojoj je pre toga godinama bila srpska ambasada, a još pre nje jugoslovenska.

Igra nultih suma, ono što se dobije, neko je izgubio. Opet smo nekako svi tu, čitava bivša Jugoslavija se zgurala u ograničenom prostoru kulturoloških referenci, nema međunarodne arbitraže koja to nasleđe može da podeli.

Pre nekoliko godina “in” je bila Bogovićeva-decumanus ulica, na Ilićevoj karikaturi će čitaoc prepoznati zlatnu kuglu iza jednog od praznih kafića.

Ovog leta (kao i prošla dva) “in” je Cvjetni trg s cardo-linijom Preobraženska-Preradovićeva, koja dodiruje bočnu osu pravoslavne Crkve preobraženja Gospodnjeg.

Svi su tu, tout la ville. Ne u crkvi, već oko nje. U nekoliko sati subotom čitav Zagreb koji drži do sebe promaršira i popije “kavu” na tom pravcu.

Cinik bi rekao, gledaju ko ide u crkvu. Pozitivnija duša bi rekla da su Zagrepčani odavno sklopili mir sa svojim srpskim sugrađanima. Neki, mnogi, sigurno jesu, ako su, osim u ratu, i doživljavali “srpski elemenat” kao nešto strano.

No nije bilo ni tako davno, u januaru prošle godine, kada je Marko Jurič s Kanala Z1 pozvao gledaoce da izbegavaju taj kraj zbog “veličanja četništva i pevanja četničkih pesama u srpskoj crkvi” ispred koje navodno patroliraju popovi s noževima.

Rasplet je poznat. Agencija za elektronske medije je Kanalu Z1 privremeno oduzela licencu, ali je pet hiljada agresivnih demonstranata držalo pod opsadom Agenciju i njene većnike, protestujući zbog kazne Juriču i Z1 zbog “humoreske” o Preobraženskoj katedrali.

Svi ostali su mirno otišli na “kavu” na Cvjetni, a i danas sede tamo ako nije vreme ručku, čekaju na vetar iz severnih šuma.

Rat, poslednja stranica

Gledajući razvoj ovog proleća i leta, svi oni kojima je stalo do boljih odnosa Beograda i Zagreba verovatno su upali u još dublju depresiju.

Tako blizu, tako lični, tako razumljivi jedni drugima, a tako gorki, srbija-nski i hrvatska-nski neoprostivi.

Beograd i Zagreb se nekako moraju izvući iz slepe ulice u kojoj su se našli.

Za početak, dovoljno je da jedni drugima ništa ne oproste i ništa ne zaborave. Svaki oproštaj i svaki zaborav do sada su u drugoj turi naraštaja još više koštali!

Slobodno nek pamte, braća s obe strane, imaju pravo na to.

Za početak je dovoljno da se kao zagrebački Histrioni na Opatovini ispod Prišlinove kule zajednički poklone pred širom internacionalnom publikom i kažu: ovu predstavu ste gledali poslednji put. Ratne jednočinke i dvočinke više ne igramo.

Ironija da je glumačka družina Zlatka Viteza izabrana za alegoriju srpsko-hrvatskog pomirenja je namerna. Vitez, nekadašnja perjanica kulture HDZ-a pod Tuđmanom, kao ikonički znak posleratnog pomirenja?

Zašto da ne. Mire se neprijatelji, a ne prijatelji, Drugo, misli se na klanjanje u prenesenom značenju pred svetom.

Čak i u stvarnom smislu, da li je Vitez, dok se klanjao, mogao znati da u publici sede i statistički Srbi? Verovatno jeste, ali ga nije zanimalo.

To je pravo pomirenje – bezlično, principijelno, nekatarzično.

 

Izvor: RTS, autor: Vesna Knežević

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: