Granica na Dunavu

Piše: Dušan Cvetanović

Neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije koja su se pojavila nakon disolucije Jugoslavije i završetka svih sukoba devedesetih godina i dan-danas su izvor nesuglasica između Zagreba i Beograda, a pitanja …

Neriješena pitanja između Hrvatske i Srbije koja su se pojavila nakon disolucije Jugoslavije i završetka svih sukoba devedesetih godina i dan-danas su izvor nesuglasica između Zagreba i Beograda, a pitanja granice na Dunavu za političare s obiju strana granice predstavljaju nepresušan izvor za sakupljanje političkih poena.

A što je sporno? Sporan je način određivanja granice u dijelu u kojem se ona proteže uz Dunav. Dok srpska vlada smatra da granicu čini rijeka Dunav, za Hrvatsku granica nije sama rijeka, nego se ona formira u skladu sa stanjem u katastarskim knjigama, a one govore da Hrvatska na lijevoj obali Dunava ima 11.500 hektara zemljišta, a Srbija na desnoj obali oko 900 hektara. Spor je izuzetno zanimljiv i svjetskim medijima, jer je činjenicu da ni Hrvatska ni Srbija ne polažu pravo na 900 hektara na desnoj obali Dunava, što je iskoristila grupa tzv. libertarijanaca i na tom komadu zemlje uspostavila virtualnu državu, tzv. Liberlend.

Kako jednom za svagda riješiti to otvoreno pitanje, koje se postavlja i danas, 20 godina nakon mirne reintegracije Podunavlja? S obzirom na to da živimo na području gdje se teritorij u povijesti gubio isključivo u krvavim ratovima, za očekivati je da će se bitka oko spornih hiljadu hektara zemljišta na lijevoj i desnoj obali Dunava voditi do zadnjeg čovjeka, odnosno dok neka viša europska instanca svojom autoritativnom odlukom ne odredi granicu i ne zaključi tu priču.

Međudržavne komisije koje se formiraju svakih nekoliko godina za pitanja poput razgraničenja potpuno su neefikasne i služe isključivo stvaranju dojma da se nešto događa i da su procesi u toku. Jasno je da po pitanju razgraničenja dvije zemlje ne mogu postići kompromis, jer svaki kompromis znači gubitak dijela teritorija, a dobrovoljno odricanje od teritorija za svakog političara u Hrvatskoj i Srbiji značilo bi smrtnu presudu i dobivanje oznake nacionalnog izdajnika. Ovisnost politike o volji birača jedan je od ključnih razloga zašto se granični sporovi u cijelom svijetu rješavaju desetljećima – radi se o vrućem krumpiru koji se uvijek može prebaciti u ruke neke druge, nove administracije.

Zato bi najsvrsishodnije i najpoštenije bilo da obje strane zaborave na bilo kakve bilateralne pokušaje i razgovore, jer oni ne mogu dovesti do konačnog rješenja i da spor presele na nadležni međunarodni sud koji će ga riješiti sukladno međunarodnoj pravnoj praksi koje ima napretek, jer nisu Hrvatska i Srbija prve zemlje koje se spore oko državnih granica. No kako svrsishodnost i poštenje uglavnom nisu discipline koje u politici visoko kotiraju, imamo ono što imamo. Konstantno podbadanje, ostrašćene izjave o borbi za svaki metar zemlje i nestručna tumačenja normi međunarodnog prava od strane politikanata s obiju strana granice. Običan čovjek, koji o međunarodnom pravnom poretku uglavnom ne zna ništa, osuđen je informirati se iz takvih izjava i preko noći dobivamo nekoliko milijuna eksperata koji misle da nešto znaju, a zapravo samo reproduciraju stavove stranačkih lidera.

Nažalost, političari zarad vlastitih političkih probitaka stvaraju atmosferu da je svaki metar teritorija vrijedan borbe, pa čak i onda kada znaju da im po pravilima međunarodnog prava taj teritorij ne pripada. Manipulacije znaju biti toliko jake da u konačnici sudske presude utemeljene na normama međunarodnog prava ne zanimaju nikoga, a svaki pravorijek koji ne odgovara željama i očekivanjima mase proglašava se nevažećim. No ako su se odlukama međunarodnih tijela mogle povinovati puno veće i značajnije države od Srbije i Hrvatske, morat ćemo i mi, jer bolji je bilo kakav pravorijek od agonije koja traje više od 20 godina i koju domaća politika ne može i ne želi zaključiti.

S obzirom na iskustvo Hrvatske u vezi arbitraže sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva, najbolje rješenje za sve granične sporove je Međunarodni sud pravde u Hagu na koji nitko ne može utjecati i koji sudi striktno po pravilima međunarodnog prava. Na taj način politici bi se oduzela mogućnost manipulacije, a spor povjerio ljudima koji su riješili na desetke sličnih.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: