U današnje doba informatizacije postalo je vrlo popularno raditi diplomske radove uz pomoć javnog mnijenja na društvenim mrežama, odnosno anketa. Vidimo ih mnoštvo. Posljednja u nizu bila je ona koja se ticala govora mržnje u hrvatskim medijima.

Prema definiciji, govor mržnje je usmeni ili pismeni govor koji javno izaziva ili uzrokuje mržnju, netrpeljivost, razdor, diskriminaciju, pa čak i nasilje prema određenoj skupini ili pojedincu. Mediji ga samo prenose upakiranog na različite načine i šire dalje raznim kanalima, bez kritičkog stava prema njemu. Sav sadržaj govora mržnje ispunjen je negativnim informacijama, nesrećama i raznim drugim nedaćama za što se okrivljuje “netko drugi”. Nažalost, u mnogim medijima ovakvi sadržaji prevladavaju. Razuman čovjek jednostavno nema nekog prevelikog izbora nego pravi filter za informacije koje prima.

Govor mržnje je zapravo svakodnevno prisutan. Gotovo je utkan u svaku poru našeg društva, ali i svaku stanicu naših tijela. Izgleda kao da se izrazito povećao na ovim našim prostorima raspadom Jugoslavije. Danas često čujemo: “Do rata nisam znao da li je netko Srbin, Hrvat, Bosanac, Rom” ili “Kod mene je u mjestu sasvim normalno bilo primiti u kuću majke s malom djecom kada bi čergari postavili kamp”.

Ne, ovdje nije riječ o jugonostalgiji, mada mnogi tada zaista nisu marili za razlike, jednostavno su im bile nevažne. Njegovali su ideju zajedništva i prijateljstva sa svima u svojoj okolini. Devedesetih godina mnogi od nas su bili mala djeca. Nismo ni znali što znači rat, a imali smo i tu sreću pa nismo bili u izbjeglištvu. No ako nešto ne znate, ne znači da vas neće na ovaj ili onaj način zadesiti. Baš u toku rata devedesetih u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi na satu razrednika neki su nastavnici imali potrebu govoriti mržnjom pred svojim malim učenicima, objasniti zašto “ti Srbi ne valjaju” i kako su “oni krivi za sve nedaće na ovom svijetu”. Vjerojatno je tako bilo u mnogim školama, no hajdemo vjerovati da je ovo bio samo izdvojen slučaj. U ranim godinama djeca znaju biti brutalna, ako im damo poticaj, a nastavnici očito nisu imali svijest o tome što rade, nisu znali bolje.

Tko nas to uči da mrzimo druge i da potičemo druge na mržnju? Odakle nam pravo na to? Kada je rat u pitanju, svaki gubitak voljene osobe i doma je težak, svaka pala žrtva zaslužuje poštovanje. No umjesto da smo naučili lekciju kako se takvo što ne treba više nikada ponoviti, mi nastavljamo hraniti mržnju i dopuštati joj da raste, prelijeva se i utječe na živote drugih. Zapravo stvaramo plodno tlo za nastanak novih sukoba. Na udaru govora mržnje nisu samo nacionalne manjine nego i svi oni koji su “drugačiji” i na neki način odudaraju od većine: djeca i odrasli s posebnim potrebama, ljudi slabijeg imovinskog statusa, LGBT zajednica, štićenici doma za nezbrinutu djecu, odlični učenici…

Govor mržnje u svakodnevnom životu se rijetko kada dokumentira, pa samim time i rijetko sankcionira. No nije poanta u sankcijama nego u razvijanju tolerancije i prihvaćanja različitosti kojih na ovom svijetu imamo napretek. Iako se u posljednje vrijeme u školama i vrtićima podučava toleranciji i prihvaćanju, situacija u društvu i van ciljanih nastavnih programa pokazuje da smo negdje zakazali. Sve što nosimo sa sobom kroz život kreće od kuće, iz uže i šire obitelji. Kao osobe nas oblikuju svi oni koji imaju doticaja s našim životima, a ne samo mediji. I svatko od nas se barem jednom osobno susreo s govorom mržnje koji je nastao upornim ponavljanjem istih obrazaca. Stvoreni su društveni stereotipi, ali i naša osobna uvjerenja. Uvjerenja o onima kojima upućujemo govor mržnje. Stoga se svi koji su na neki način “drugačiji” zbog svoje autentičnosti osjećaju ugroženo i manje vrijedno. Kada bi se mediji kritički odnosili prema govoru mržnje, a mi u svakodnevnom životu, pogotovo kod djece, njegovali toleranciju i mijenjali naša uvjerenja, uspjeli bismo razbiti stereotipe koji nas ograničavaju u životu. Jer svi smo mi na svoj način drugačiji, autentični.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email