Urednik i voditelj emisije »Nedjeljom u 2«, Aleksandar Stanković, na dnevni red hrvatske javnosti stavio je – govor mržnje. Nije ovo prvi put da se o govoru mržnje govori, niti će, bojimo se, biti posljednji. Na žalost, problem s govorom mržnje u Hrvatskoj nije izražen isključivo na internetu. Govor mržnje ugrađen je u temelje hrvatske države, budući da je u pitanju sastavni dio ratne propagande, koja je sotonizirala sve pripadnike srpskog naroda, bez obzira na to s koje se strane barikade nalazili, pobunjeničke ili ove druge. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća svi Srbi proglašeni su neprijateljima Hrvatske, bez obzira na to nalazili se u Beogradu, Kninu, Zagrebu, Varaždinu ili Tokiju. Govor mržnje bio je u tom vremenu rezerviran i za sve ljude koji nisu željeli pristati na filozofiju stada i blejati onako kako zapovijedaju Franjo Tuđman i njegova stranka. Dakako, u istom ključu srpska ratna propaganda kao neprijatelje je ukazivala na sve Hrvate, ali na ovom mjestu nećemo se baviti govorom mržnje u Srbiji, nego govorom mržnje u Hrvatskoj.
Govor mržnje namijenjen Srbima nije nestao do današnjeg dana, što na svojoj koži osjeti, recimo, Milorad Pupovac, koji je dvadeset godina nakon rata postao »četnik«, iako je riječ o intelektualcu i političaru koji devedesetih godina nije stao uz velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, nego je dosljedno govorio i djelovao protiv rata.
U praskozorje rata Pupovac se Miloševićevoj politici koja je hrvatske Srbe gurala u propast suprotstavio čak i u samom Kninu, gdje je dočekan zvižducima, negodovanjem i otvorenim neprijateljstvom, o čemu postoje svjedočanstva u obliku video zapisa i danas dostupnih na youtube platformi. Kukavice, zlotvori, bijednici, vampiri. Ovim su uvredama, između ostalog, dočekani u Kninu Pupovčevi pozivi na razum, a iste ove uvrede Pupovac sluša i danas, u Zagrebu i ostatku Hrvatske, s tim što su im, kako rekosmo, pridodane i uvrede »četnik«, »velikosrbin« i slično.
Kad je Srba u Hrvatskoj gotovo pa nestalo, što ekstremisti u hrvatskim redovima osjećaju kao svoju veliku pobjedu, na red su došli unutarnji neprijatelji. Titulirani su kao komunjare, udbaši, izdajnici i mrzitelji svega što je hrvatsko. Dovoljno je zakoračiti jedan korak iz »državotvornog okvira« – Bog, Hrvati, grb i zastava – da bi čovjek bio proglašen za neprijatelja. Slobodoumnim ljudima koji ne žele plesati po taktovima muzike devedesetih namijen je cijeli niz kletvi i uvreda, koje se, kao fekalije kroz kanalizaciju, cijede društvenim mrežama i dijelovima portala rezerviranim za komentare čitatelja.
Vladajuća Hrvatska demokratska zajednica takve komentare poticala je izjavama svojih visokih dužnosnika i dužnosnica u predizbornim godinama, da bi po povratku na vlast na krilima te mržnje hinila svoju nedužnost po ovom pitanju i borila se protiv duhova koje je prethodno pustila iz boce. Međutim, vratiti duhove u bocu – to nije lagan posao. Štafetu su preuzeli internet portali pod kontrolom različitih ekstremista i ekstremističkih udruga, bilo da su naslonjeni na »braniteljske« ili klerikalne udruge.
Na mjesto glavne i odgovorne urednice portala pod kontrolom udruge »U ime obitelji«, primjerice, instalirana je osoba koja se u javnom prostoru nastojala proslaviti upravo širokim dijapazonom uvreda. Međutim, urednicima na javnoj televiziji to nije predstavljalo prepreku da u jednu od svojih gledanijih emisija, na temu govora mržnje, pozovu upravo Željku Markić. Liberalniji dio javnosti spomenutu emisiju popratio je negodovanjem. S pravom, jer u pitanju je lažna borba protiv govora mržnje. Ta borba morala bi biti beskompromisna i ona ne može uključivati ljude pod čijom kontrolom se nalaze internet portali nakon čijih tekstova slijede gotovo isključivo salve uvreda. O tome je ponešto rekao Dragan Markovina. (»Kad počnem dobivati prijetnje, otvaram portal narod.hr, da vidim što su o meni pisali.) O tome ne mogu govoriti niti ljudi koji stoje na liberalnijoj strani hrvatskog društva, a koji birače političkih stranaka desnice nazivaju, primjerice, kozo*ebima i sličnim uvredljivim nazivima. Govor mržnje nije moguće iskorijeniti, ali moguće ga je suzbiti, prije svega sustavnim radom u školama, odnosno sustavnim osudama takvog govora, bez obzira na to s koje strane društvene i političke scene dolazio. Avaj, Hrvatska za takvo što još nije spremna te ćemo uvrede i proklinjanja još dugo slušati, kako s internet portala koji govor mržnje uzimaju kao sastavni dio svoje misije, tako i s crkvenih oltara za kojima nerijetko stoje ljudi koji su kršćanski nauk zamijenili nacionalnim, točnije nacionalističkim poslanjem.
Izvor: Novi list, autor: Ladislav Tomičić
