Vranje – mesto „večne istine”

Piše: Vladislav Stojičić

Vranje je kreativan grad. A njegova kreativnost se rodila iz nužde, iz moranja. Nije stilizovan i ujednačen. To mu i ne treba. Takve su fasade, takvi su ljudi, takav je život. Iz njega se odlazi, beži, ali se njemu uvek vraća i za njim uvek tuguje

Šta je to što se naziva temperamentom juga? Važi mišljenje da se tamo na jugu temperamentnije igra, peva i govori. Emotivnije reaguje na sreću i tugu. I da narod tog kraja ima (kako je Jovan Cvijić beležio) „prigušenu osećajnost, krotkost i smirenost sa senzualnošću i žestinom raspoloženja“. A da li se temperament može videti i osetiti kroz običnu šetnju, običnog dana, kroz sam grad u kome ste prvi put? Da li same ulice, kuće, dvorišta, fasade, priroda i ljudi sa kojima se mimoilazimo, mogu da nam kažu, kakvi su stanovnici tog mesta?

Vranje je raznoliko, šareno, nujednačeno, razigrano, razbacano, široko i skučeno mesto. Tu nema mirnoće. Na fasadama kuća i zgrada kao i na licima prolazinka ocrtavaju se okolnosti u kojim su građene, odnosno u kojima su odrastali. Vranje je kreativan grad. A njegova kreativnost se rodila iz nužde, iz moranja. Nije stilizovan i ujednačen. To mu i ne treba. Takve su fasade, takvi su ljudi, takav je život. Iz njega se odlazi, beži, ali se njemu uvek vraća i za njim uvek tuguje. Zato mu se i najpoznatiji Vranjanac Borisav Stanković stalno vraćao, tražeći u tom malom mestu one „večne istine”.

Vranje se nalazi na krajnjem jugu Srbije, u dolini Južne Morave, 45 km od makedonske i 80 km od bugarske granice. Grad se nalazi na komunikacionom pravcu koridor 10 koji povezuje srednju Evropu sa južnom. Udaljen je od Beograda 350 km, Niša 120 km, Sofije 170 km, Prištine 100 km, Skoplja 90 km i Soluna 350 km. Grad se nalazi u severozapadnom delu vranjske kotline, na levoj obali Južne Morave. Smešten je u podnožju Pljačkovice, Krstilovice i Pržara. Vranje je ekonomski, administrativni, zdravstveni, obrazovni i kulturni centar Pčinjskog okruga. Prema poslednjem popisu ima oko 85.000 stanovnika.

Prvi pisani trag o Vranju, još u XI veku, ostavila je Ana Komnina. Ona u knjizi „Aleksijada“ kaže da je raški župan Vukan, 1093. godine, u svom osvajačkom pohodu, stigao u Vranje i osvojio ga, ali se ipak povukao pred Vizantijom.
U sastav srpske države Vranje konačno ulazi 1207. godine kada ga je osvojio Stefan Prvovenčani. Raspadom srpske srednjevekovne države, Vranje 1455. godine osvajaju Osmanlije, koje njime vladaju sve do 1878. godine, kada je varoš osvojila srpska vojska pod komandom đenerala Jovana Belimarkovića. Vranje je, tako, pod Turcima bilo čitave 422 godine. Tu se priča o burnoj istoriji ne završava. Ovi prostori su, posebno u novijoj istoriji, bili česta meta bugarskih osvajača. U Prvom svetskom ratu Bugari su okupirali Vranje 1915. godine, a oslobodili su ga srpski ratnici sa Solunskog fronta 1918. godine. Drugi svetski rat doveo je Nemce, koji su u njega ušli početkom 1941. godine, i potom ga predali u ruke bugarskim vlastima. Oslobođeno je 7. septembra 1944. godine.

Imajući u vidu nestabilnu i burnu prošlost, grad Vranje poseduje nesvakidašnju notu orijentalnog šarma, koji ga obavija izvesnom dozom mistike. Jezgro grada je nekako zadržalo upečatljivi izgled balkanske kasabe. Gornji – stariji delovi grada su, čak, zadržali izgled iz perioda pod Osmanlijama – isprepletanih nizova uskih ulica i gusto zbijenih kuća.

Šta ima sad tamo da vidite? Ništa. Prosta, mala varošica, opkoljena vinogradima i brdima. S udaljene stanice dovezete se kroz vinograde. Od „baždarnice“ silazite širokim, prostranim ulicama, koje bivaju sve tešnje i tešnje što se više ulazi u varoš. Isprva, kuće pola seoske, pola varoške. Napred kuće, gomile đubreta, tek sada iz konjušnice izbačena slama koja se puši, i dvorišta puna balege i prljavih kokošaka. To su većinom kuće doseljenika iz Turske. Dalje već počinju dućani, kovačnice, lončarnice, ali najviše mehane. Onda, izrivena kaldrma, opale česme, reka, kameni most s turskim natpisom, presušeno korito, obala puna vrba, topola. Vodenice koje ne rade, već se u njima peče rakija. Opet kuće. Čas nove, sve po planu, čas stare, turske, i radi šora presečene, te stoje kao neke trupine. Štrče im i bele se preseci njihovih počađalih greda. Skrenite nadesno, sreska kancelarija.“ – Borisav Stankovic „Stari Dani 1900 godine“

Sam grad poseduje veliki broj zdanja, monumenata bogate tradicije i svedoka istorije ovoga kraja. Jedno od tih zdanja jeste i Beli most, čija priča u šekspirovskom maniru kazuje o zabranjenoj ljubavi dvoje mladih, srpskog pastira Stojana i Turkinje Ajše, a koji je, prema legendi, podigla devojčina majka u spomen na njihovu tragediju, odnosno smrt u koju ih je odvela njihova nesrećna ljubav. Pored Belog mosta, monumentalna zdanja predstavljaju i zgrade Selamluka, odnosno Pašinog Konaka, i Haremluka, koje danas funkcionišu kao Narodni muzej, odnosno elitni restoran, a koje je izgradio turski paša Rauf-beg Džinoli, koji je Vranjem vladao sredinom XVIII veka. Hamam odnosno ‘Amam staro je tursko kupatilo, koje je obnovljeno 1956. godine i danas postoji kao jedna od turističkih atrakcija ovog grada. Valja pomenuti i crkvu Sv. Nikole iz XVI veka, koje predstavlja metoh manastira Hilandar i sedište Episkopa vranjskih. Ova crkva se pominje u Hilandarskoj povelji kralja Dušana, kojom je kralj manastiru Hilandaru poklanja uz nekoliko sela. Tu je i zgrada Načelstva okruga vranjskog koja je i jedna od najlepših zgrada svoga stila, građena između 1905. i 1907. godine, i koja danas funkcioniše kao sastavni deo vranjske opštine. Ipak, najstariji spomenik kulture nalazi se četiri kilometara od Vranja, na neprohodnom grebenu između Pljačkovice i Krstilovice, dveju planina koje nadvisuju Vranjsku kotlinu. To su ruine Markovog Kala, tvrđave iz kasnog XIV veka, kojom je, u to vreme bio kontrolisan prilaz gradu.

Umetnost i kultura

Vranje je u svet, putem svojih drama, posebno putem drame „Koštana“ i romana „Nečista krv“, odneo jedan od najznamenitijih Vranjanaca, pisac Borisav Stanković. Pišući o južnjačkom mentalitetu, prolaznosti života i ljubavnoj čežnji, ovaj velikan srpske književnosti ostavio je dubok trag ne samo u vranjskoj, već i u kulturnoj baštini čitave Srbije. Danas, na mestu njegovog rođenja otvorena je Muzej-kuća Bore Stankovića, koja, svakako, predstavlja jednu od najvećih znamenitosti grada na krajnjem jugu Srbije. Borisavu Stankoviću i njegovom značaju na promociji Vranja, posvećene su i dve manifestacije, Borina nedelja i Borini pozorišni dani, kojima Vranje pokušava da mu se oduži za sve što je učinio za njega.

„Pisac sa najviše spoljnog lokalnog obeležja, najregionalniji na prvi pogled i najuže vezan za jedan skučeni prostor, za jedan predano negovani horizont, za jedan poseban maleni svet i jedan posebno maleni život u njemu, toliko je širinom i moćnošću umetnički ostvarenoga života iz tog mikroskopskog životnog jezgra dosegao granice jedne vidovito naslućene i kroz slutnje tako vidovito pokazane naše opštosti, da je najpotpunije i najdalekosežnije otkrio neke elementarne suštine o čoveku i njegovom žiću u ovome našem balkanskom kutku” – Milan Bogdanović

Vranje predstavlja grad muzike, folklora i trube. Duh tradicije Vranju, svakako, daje tiha vranjska pesma, nostalgična i natopljena «žalom za mlados’». Ne treba smetnuti sa uma ni jednu od najpoznatijih narodnih pesama «Lela Vranjanka», koja je u izvedbi Staniše Stošića, predstavljala jedan od simbola ovog grada.

Od folklora treba izdvojiti posebnu igru koja se igra u ovim krajevima – čoček, koji pleni svojom živošću, ali i jednostavnošću pokreta. Vranje je, takođe, i grad izuzetnih trubača. Trubački orkestri, inače redovni pobednici takmičenja u Guči, najčešće su iz Vranja ili okoline. U gradu i okruženju postoji bar na desetine trubačkih orkestara među kojima je, svakako, najpoznatiji bio orkestar Bakije Bakića. Danas, orkestri Ekrema Mamutovića i Nenada Mladenovića nastavljaju tradiciju. Od manifestacija posebno izdvajamo Dane Vranja, koji se održavaju krajem leta, Dane Karanfila u Vranjskoj Banji, letnji festival čiju krunu predstavlja izbor za najlepšu devojku juga – Karanfil devojče i Memorijal Bakije Bakića, memorijal posvećen trubačkoj legendi grada.

Jezik

Dijalekt kojim se govori u Vranju spada u Prizrensko-timočku dijalekatsku zonu. To narečje čini postepen prelaz između srpskog i bugarskog i makedonskog jezika — neke osobine vežu ga sa srpskim (i, dakle, zapadnojužnoslovenskim) govorima, a druge sa bugarskim i makedonskim (istočnojužnoslovenskim), zbog čega se u bugarskoj dijalektologiji ovo narečje zove i prelaznim narečjem (bug. преходни говори).

U Srbiji, ovome dijalektu pripadaju govori od okoline Prizrena u Metohiji, duž doline Južne Morave, preko Vranja, Leskovca, do niškoga kraja, i sve do Stalaća, a otud na severoistok sve do gornjeg toka Timoka, i na istok do bugarske granice. To su oni govori koje čujemo u televizijskim serijama ili filmovima puput Zone Zamfirove, Ivkove slave, itd. Na zapad i sever od svoje zapadne granice, prizrensko-timočki dijalekat se nadovezuje na kosovsko-resavski nizom prelaznih govora, a kosovsko-resavski je, recimo, onaj dijalekt koji čujemo u seriji Selo gori, a baba se češlja ili kojim je pisan Petrijin venac.

Gastronomija

Nadaleko je čuvena i vranjska kuhinja i njegovi lokalni specijaliteti, koji Vranje čine idealnim mestom za gurmane i sladokusce. Specifičnost vranjske kuhinje predstavljaju pite svih vrsta, ali i proizvodi koje možete naći samo u ovom kraju Srbije, poput topenice, trljanice i sličnih, koji će vam pružiti jedinstveni ukus orijenta, što u sprezi sa poslovičnim južnjačkim gostoprimstvom, čini boravak u Vranju veoma lagodnim.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: