Koštana je najpopularnija i najsnažnija drama Borislava Stankovića i jedan od najpopularnijih naslova na repertaorima kazališta u Srbiji. Inspirana je sudbinom romske ljepotice Malike Eminović, koja je umrla 1945. u 73. godini.

Priča je to o tragičnom sukobu pojedinca i patrijahalne sredine koja okrutno sputava svaki individualni pokret i polet, znakovita i po tom što je u njoj dokumentiran trenutak neposredno nakon oslobođenja Vranja. U središtu je radnje Ciganka koja je svojom opojnom pjesmom i strasnim plesom uskovitlala život u Vranju i opila bogatog hadžijskog sina Stojana i nesretnog Mitka.

Za postojeći društveni red i moral postupci Stojana i Mitkea nečuvena su povreda starinskog dostojanstva i ponosa. Zato hadži-Toma, strogi čuvar običaja patrijahalnog života, kreće prestupnike silom vratiti tom utvrđenom redu. Ali i on pada opijen Koštaninom pjesmom i plesom, zaboravlja na konvencije, skida sa sebe masku despota i otkriva u sebi čovjeka koga je vlastita sredina također unesrećila. I kad taj hadži-Toma s kavanskom pjevačicom siđe među puk, ustaje lokalna vlast i Koštanu silom udaje za Ciganina kojeg ona ne voli i kome srcem nikada neće pripadati…

Praizvedbu Koštane režirao je glumac Ilija Stanojević koji je igrao Mitka, Koštanu je igrala Zorka Todorović i predstava je zapravo bila – debakl.

“Na premijeri je bilo malo ljudi i prihod je bio samo 399 dinara, na reprizi 24. juna bilo je još manje publike, dok je na trećem izvođenju bilo malo više publike”, stoji u povijesnim dokumentima.

Na pitanje kako je zadovoljan premijerom mladi pisac Bora Stanković je odgovorio: “Pobegao sam”. Kasnije, kada je postalo jasno da je premijera propala, Stanković je govorio: – Glumci su upropastili moj dramat, jer ga nisu shvatili. Oni su pošto-poto hteli da Koštana ispadne lakrdija.

Sudeći prema svedočenjima suvremenika, Staković je – čini se – bio u pravu. Da bi koliko toliko popravio utisak Bora Stanković je potom prvobitnu verziju Koštane, od koje je sačuvan samo treći čin, prekrajao “izbacujući i prepravaljajući naročito ona mesta koja su Mitketa karakterisala kao pijanca i pustahiju”, pa je konačna verzija objavljena tek 1902. u Srpskom književnom glasniku.

1931. godine Stankovićev izvornik u istoimenu je operu transponirao Petar Konjović, a predstava je parizvedena u Zagrebu.

1976. godine Slavoljub Stefanović uz pomoć autora adaptirao je Koštanu za televiziju, a glavne su uloge u tom filmu igrali Snežana Savić (Koštana), Ljuba Tadić (Mitke) i Voja Brajović (Stojan).

[youtube]uZe9dUKIwww[/youtube]

U interpretaciji Andrasa Urbana i produkciji Narodnog pozorišta iz Subotice, Koštana je pretvorena u univerzalnu priču o diskriminaciji, za koju je Irena Popović napisala više od sat i po vremena nove glazbe, od čega se čak 50 minuta izvodi uživo.

“Dramska struktura je ostala nedirnuta, napravljene su neke intervencije koje predstavu čine savremenijom. Glavna glumica Emina Elor kroz pesme stvara lik. Bilo je važno da napravimo predstavu s puno pesama, da songovima gradimo balkanski ambijent“, kaže Urban.

Predstava je na 59. Sterijinom pozorju osvojila niz nagrada – onu za najbolju žensku glavnu ulogu, kao i nagradu “Dnevnika” za umjetničko ostvarenje, također Emini Elor za ulogu Koštane; nagradu za najbolju scensku glazbu, te nagradu žirija Nacionalne sekcije Međunarodnog udruženja kazališnih kritičara.

Predstava je nagrađena i na MESS-u, na kojem je među inim osvojila i Grand Prix – „Zlatni lovorov vijenac za najbolju predstavu u cjelini”.

 Izvor: Teatar.hr